U osnovnoj sam školi imala dvije učiteljice i obje su mi ostale u divnom sjećanju – tople i drage žene kojima su uvijek djeca na prvom mjestu, trudile su se da nas nauče gradivo, ali i da nas u isto vrijeme nauče lijepom ponašanju i pristojnosti. Uvijek su bile pune razumijevanja  za naše veće ili manje dječje probleme i  znale su učiniti pravu stvar u pravom trenutku. Kao i sva ostala djeca, bavili smo se mi crtanjem, pjevanjem, računanjem, čitanjem, šaputanjem, igranjem i tko zna čim već ne. A ljepota cijele te priče ležala je u promjenama . Kad bi se mijenjala godišnja doba, na zidu je visio dnenik prirode u koji smo bilježili vremenske promjene i bila je prava čast kad bi te učiteljica pozvala da baš ti nacrtaš sunce za taj četvrtak. Izmjenjivali su se osim toga i blagdani pa su se uvijek pjevale neke druge pjesme i crtali neki novi crteži. Nikad isto i nikad dosadno!

Jedna od neizostavnih tema svake jeseni bili su dani kruha. Sve bi krenulo nekom pričom iz čitanke, nastavilo se crtanjem peciva, pšenice i sličnih žućkastih stvari za vrijeme likovnog, a najveće bi veselje bilo kad bi učiteljica zamolila da određenog dana donesemo domaći kruh koji smo napravili s mamama. Nažalost, moram reći da se moje pamćenje često zna pretvoriti u nediferenciranu masu događaja kojima se ne zna ni mjesto ni vrijeme ni datum pa tako ni sada ne znam kakav sam kruh koje godine s mamom mijesila, ali ono čega se sa smiješkom sjećam je čvrstog uvjerenja svakog od mojih prijatelja i prijateljica (naravno i mene same) da je baš „moja mama ispekla naaaaajbolji kruh“

Ove bih godine gotovo i zaboravila na dane kruha (šteta bi to bilo jer je ipak lijepo posvetiti koju misao onome što je prehranilo ljudski rod i onome što često uzimamo zdravo za gotovo) da mi učenici jedne gimnazije u kojoj sam počela raduckati nisu rekli da je u četvrtak proslava dana kruha. Baš je lijepo da u školama to ne zanemaruju ni u nešto starijem uzrastu (šteta, ali ne sjećam se da smo u našoj gimnaziji govorili o danima kruha, a što bi falilo da smo mogli grickati malo kruha na satu hrvatskog npr?  ). Tako vam evo, zahvaljujući njima danas ostavljam recept za najmekše pecivo koje sam uspjela smutiti u kućnoj radinosti. Moja se potraga na internetu završila ni više ni manje nego na slovenskoj coolinarici gdje sam po preporuci našla „žemlje-dafke“ (koje ovdje prenosim bez izmjena )– mekano pecivo kao stvoreno za doručke s maslacem i domaćom mermeladom. Obično puno više cijenimo trud vlastitih ruku pa je stvarno lijepo povremeno napraviti domaći kruh ili pecivo. Ako se upustite u izradu ovih kruščića predlažem da to bude uz Bijelo dugme i „Da sam pekar“ – neka dojam bude potpun!

Za 16 žemljica
1 kg glatkog brašna
1 svježi kvas  (4,2 dkg)
2 dcl mlijeka
3,5 dcl vode
0,5 dcl ulja
1 velika žlice šećera
1 velika žlica soli

1) Pomiješajte zdjelicu tople vode, žlicu brašna i žlicu šećera pa pustite da kvas uzađe, cca 15 min
2) Tako uzašli kvas ulijte u brašno pa pridodajte i ostale sastojke (ostatak vode, mlijeko, ulje i sol) pa mijesite otprilike 5 minuta.
3) Tijesto podijelite na 16 dijelova i oblikujte u žemljice (za dobivanje crte na vrhu moćete se poslužiti drškom kuhače). Žemljice posložite na pleh obložen papirom za pečenje i prekrijte kuhinjskom krpom. Ostavite ih na toplom da uzlaze 20-30 min.
4) Peći na 190°C do 200°C 20-25 min (Nakon 10 min pečenja, izvadite ih i pomoću kuhinjskog kista premažite uljem – tako će kora ostati mekana).

Nakon što je moj tečaj u Londonu završio, bilo mi je ostalo par dana koje sam posvetila svim stvarima koje sam htjela napraviti, a prije toga nisam stigla (pola je naravno ostalo neobavljeno pa će strpljivo sačekati sljedeću priliku).  Na mojoj „to do list“ bila je i stavka „ne umrijeti od gladi“ pa sam tako obišla i pokoji restoran. Moj prvotni odabir za ovaj dan u kojem sam se pošteno našetala, kako podzemnom, tako i nogama, bio je jedan drugi restoran, ali taj je draguljčić bio zatvoren u vrijeme kad je meni odgovaralo pa sam se zaputila drugamo. Odredište: dio grada pod imenom Clarkenwell.

Nije na mene ostavio baš predubok utisak, onaj dio kojim sam prošla djelovao mi je poprilično gol i otuđen, nigdje malih trgovina, nigdje slučajnih prolaznika, sve neke visoke zgrade od granita kojima nedostaje šarma (za razliku od primjerice Shoreditcha gdje sam isto naišla na čitav niz poslovnih zgrada koje ipak nisu djelovale tako hladno). Od stanice podzemne željeznice Farringdon zaputila sam se istoimenim Farringdon Roadom. Tiha popdnevna šetnja nezanimljivim dijelm grada, skoro pa nigdje nikoga.

Na broju 34-36 u ulici Exmouth Market (puno toplijoj i srdačnijoj od ostalih kojima sam prošla) čekao me Moro. To je restoran kojem su vlasnici muž i žena istog imena – oboje se zovu Sam Clark (malo nezgodno kad stižu računi i sl. zar ne?) i zaljubljenici su u mediteransku kuhinju, i to naročito u španjolsku kuhinju s arapskim utjecajima.

Nisam došla u pravi čas kako bih probala što nudi pravi meni jer su u to doba dana posluživali isključivo tapas, ali sam krajičkom oka uspjela uhvatiti nešto možda još zanimljivije: intimnu atmosferu restorana u vrijeme kad nema gužve. Vrijeme je bilo sunčano, u čemu je cvijeće na terasi vidno uživalo. 

Kad sam kročila unutra, prvo što me dočekalo bilo je nešto poput scene iz filmova: na posebnoj je anatomski oblikovanoj stolici jedan stariji čovjek masirao neku djevojku. Bio je obučen kao da je ispao iz neke scene o talijanskim imigrantima u SAD-u. Sive hlače od odijela, modra majica s bijelom prugicom duž kragne, crne cipele u kojima bi se moglo na ples, sijeda brižno počešljana kosa. Očito je znao što radi jer su djevojci kosti krckale, a ustala je s osmijehom na licu. Imala sam strašan poriv da ih slikam, ali nisam znala bi li to bilo ok. Sad mi je žao što nisam, ali već je gotovo. Čovjek je odavno sklopio tu svoju čarobnu stolicu i otišao, a ruku na srce, nisam ni ja baš blizu...

Dakle, na raspolaganju mi je bio maleni plastificirani meni s popisom brzih zalogaja koje sam mogla dobiti u to doba dana. Dok sam čekala donijeli su mi domaćeg kruha s malo maslinova ulja i krupnu morsku sol. Taman da primiri onog vraga što je zavijao u mojim crijevima. Nije mi dugo trebalo: odlučila sam se za prženi chorizo i pikantni krumpir na španjolski način. Dok sam čekala, promatrala sam kuhare kako se druže i jedu (kad ste to vidjeli – ovi na našoj obali obično od vlastite hrane bježe kao vrag od tamjana), kako im kroz veliki stakleni prozor mašu prolaznici, kako se konobari došaptavaju i kako na neki tihi način svi uživaju u tom smirenju pred oluju. Prema onome što sam čula, restoran je u vrijeme ručka i večere potpuno pun, a unutra ima mjesta za stotinjak osoba.  S obzirom na to da sam bila jedina unutra (bilo je još nešto ljudi vani), na mene nisu obraćali preveliku pozornost.

Chorizo i krumpir bili su taman kako treba – dobro začinjeni, topli i posluženi u pomalo okrnutim keramičkim zdjelicama, imali su onaj domaći štih. Dobra hrana bez puno kompliciranja.  Dok sam uživala u pikantnim okusima, vidjela sam da na početku dugog šanka stoje tri kuharice čiji su autori vlasnici restorana. Konobarica mi ih je ljubazno donijela i meni je trebalo sto godina da odlučim koju bi. Izbor nije bio lagan, ali na kraju je pao na Moro East, posljednju u nizu njihovih kuharica. Činilo mi se da ću s njom zajedno doma odnijeti dijelić te atmosfere tihog zadovoljstva.

Vraćajući se istim onim Farringdon Roadom, činio mi se malčice (ali samo malčice) bližim. Možda je onaj prvi osjećaj imao više veze s osjećajem praznine u mom želucu nego s prazninom ulice?

Bilo kako bilo, današnji je recept prilagođen upravo iz kuharice Moro East. Krenula sam bila praviti jednu njihovu juhu od rajčica i smokava (znate da volim stvari poput čokolade i tikvica ili browniesa s pivom), ali negdje na pola posla mi se učinilo kako bi to bio divan preljev za tjesteninu pa sam u naletu inspiracije promijenila plan. Evo danas recepta za umak da ga znatiželjni stignu isprobati prije nego što smokve nestanu s tržnice. I ne brinite, nitko neće misliti da ste u tjesteninu dodali voćnu salatu od smokava; one daju tek nijansku slatkoće i jedino što bi ih moglo izdati je pokoja točkica koja se nazire kroz umak.


6 žlica maslinova ulja
1 luk, nasjeckan
1 zelena paprika, sitno nasjeckana
3 češnja češnjaka (sitno nasjeckan)
2 ½ žličice kima
400-500 g pelata
100 g nasjeckanih smokava
Sol, papar

1) Zagrijte maslinovo ulje pa mu dodajte luk i zelenu papriku i malo soli. Pustite da zažuti na laganoj vatri. Dodajte češnjak i pustite da dobije žućkastu boju, a zatim dodajte i pola kima.
2) Dodajte pelate i smokve pa pustite da se krčka na posve laganoj vatri cca pola sata.
3) Pred kraju kuhanja dodajte ostatak kima, još malo soli i papra.
4) Ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode i pustite da se još malo kuha.
5) Poslužite s tjesteninom.

Dogodilo se nešto poprilično nevjerojatno. Ako izuzmemo sličicu onog eksploziva zvanog „carré chocolat“ u postu o londonskim slastičarnama, čokolada se na ovom blogu nije pojavila već čitava dva mjeseca! To nije za moje male oči, govorio je Kalimero. Vrijeme je da se krene, kažu Majke.

A krenut ćemo Portobello Roadom. Te sam se londonske subote ustala puna energije i entuzijazma (sve sam domaće radove bila odlučila ostaviti za nedjelju iza 18.00h) – čekala su me cijela dva dana – slobodna. Pogled kroz prozor – sunčano. S King's Crossa plava me Piccadilly line odvela do Holborna, onda crvena Central line sve do postaje Notting Hill Gate. Odredište: Portobello Market. Već na izlazu iz podzemne nalaze se „putokazi“ za turiste isprintani na A4 papiru, dovoljno je samo pratiti trelice i naći ćete se na početku duuuuge ulice pod nazivom Portobello Road.

Već je bilo riječi o Borough Marketu koji mi je ostao među najupečatljivijim londonskim trenutcima, a Portobello mu nije uopće nalik. Ovu ću tržnicu zapamtiti na jedan sasvim drugačiji simpatičan način. To je mjesto na kojem možete pronači sve – od igle do lokomotive, kako bi se kod nas reklo (dugo nisam čula taj izraz, sve dok ga moja rodica nije neku večer dok smo bile na kavi upotrijebila za nešto – ubijte me sad, više ne znam o čemu se radilo, a bilo je to preksinoć. Skleroza.)

Krenete li ulicom, naići ćete prvo na hrpu second-hand trgovina u kojima stvari i nisu baš tako second-hand kad ih malo bolje promotrite. Šarene ljetne haljine s volanima, cvjetićima, mašnicama, čipkom, duginim bojama, a sve okružene hipijevskim nakitom ili imitacijama starinskih dragulja. Proći ćete pored restorančića kojem u izlogu stoji narančasti fićo kroz čije prozore vire daske za serviranje, a na njima svježe ispečena pizza. Još koji korak i počinje prava vreva.

Oko štandova hrpe znatiželjnih turista, vire pod kapama i sunčanim naočalama. Prevrću po imitacijama starinskog srebra, smiju se vrtnim patuljcima svih veličina, isprobavaju nemoguće užasne sunčane naočale. Neki štandovi djeluju poput scena iz crtića, npr. one kad Aladdin uđe u čarobnu pećinu ili kad gusari naiđu na kovčeg s blagom. Sve se te imitacije sjaje na suncu, a prodavači često dosta nezainteresirano sjede i promatraju ono što za njih nije nikakva egzotika već vjerojatno vrlo zamorna svakodnevica.

Ima tu i mnogo malih trgovina koje prodaju prave antikvitete za razliku od ovih očito tvornički izraženih. Ne znajući, ušla sam u jednu i vidjela prekrasan medaljon za koji sam pomislila kako bi se divno slagao s jednim mojim džemperićem i naivno pitah ja gospođu koliko košta. Ispalo je da  je iznos veći od onog koji je pokrio cijelo moje jednomjesečno putovanje. Medaljonu je naime više od 300 godina! Izgleda da će moj džemperić ipak morati malo pričekati.

Na Portobellu ćete naići na velike količine nakita svih boja i profila – od plastične bižuterije do već spomenutih elizabetanskih i sličnih draguljčića. Između te dvije krajnosti ima lijepog srebra i poludragog kamenja koje će vam vješto nastojati prodati tamnoputi prodavači sa svih krajeva svijeta. Tu sam se prvi put (uspješno!) cjenkala i sva zadovoljna odšetala dalje duuugom ulicom.

Dio s hranom je manje impresivan nego što je to slučaj s Borough Marketom, ali to i ne čudi jer je ova tržnica u prvom redu namijenjena antikvitetima, njihovim imitacijama i kuriozitetima. Probala sam tu po prvi put churros s čokoladom i cimetom, vidjela neko povrće kojem nisam zapamtila ime i uspješno odoljela napastima štanda s kolačima (čekao me ručak u drugom dijelu grada). Narazgovarala sam se s trgovcima među kojima je bio jedan koji se silno trudio pogoditi otkud sam. Prevrnuo je sve od Švedske do Albanije da bi nakon nabrojene manje-više cijele Europe pobjedonosno stigao do ex-Jugoslavije. Bio je šokiran kad je čuo da je Hrvatska u pitanju jer mu je šef Hrvat i prema onome što kaže, grozan neki čovjek. Ne znam je li to baš mjerodavno jer nisam nikad upoznala niti jednu osobu koja voli svog šefa/icu, ali zbog tih šefovskih iskustava na Portobello Marketu nas Hrvate bije opak glas.

Curiosity killed the cat. Nije mi vrag dao mira pa sam ušla u već spomenuti Hummingbird Bakery. To je bio moj prvi susret s tom ružičasto-smeđom mini oazom. Sva sreća pa je bio ogroman red od kojeg me prošla volja za čekanjem pa sam se ponašala kao da sam u muzeju – razgledala sam sve kolače kao da su izložbeni primjerci, okinula koju sliku i zaključila da ću se vratiti drugom prilikom. Ta se druga prilika ukazala, kolači su me oduševili i počastila sam se The Hummingbird Bakery kuharicom iz koje dolazi ovo čokoladno zadovoljstvo koje slijedi.

Točno ovako ja zamišljam pravi američki brownie. Toliko je čokoladan da će vam drastično zaprljati zube, a ima i jednu velku prednost – uprljat ćete samo jednu jedinu posudu. Pragmatični Amerikanci. Ovo mi je možda najdraži i najjednostavniji recept za browniese koji sam isprobala, a naravno, podložan je varijacijama. Pravila sam ga dvaput, oba puta u običnoj verziji, ali možete u njega dodati komadiće čokolade, orahe, lješnjake ili nešto drugo što vam već padne na pamet. Svakako isprobati.

Za cca 12 komada:
200 g čokolade (ja sam korsitila kombinciju bitter čokolade i čokolade za kuhanje)
175 g maslaca
280 g šećera u prahu
130 g glatkog brašna
3 jaja

1) Obložite kalup veličine cca 33x23 cm papirom za pečenje
2) Ugrijte pećnicu na 170°C.
3) Rastopite čokoladu na pari i dodajte joj maslac. Maknite s vatre i pustite da se ohadi par minuta.
4) U tu smjesu umiješajte šećer pa zatim naizmjence po jedno jaje i malo brašna, miješajući nakon svakog dodavanja. Dobit ćete gustu i glatku smjesu.
5) Pecite 30-35 min (nije potrebno više od toga – browniesi trebaju ostati vlažni)
6) Pustite da se ohladi (ako ste karakter!) i ukrasite šećerom u prahu. 

Već sam jednom pisala o tome kako mi je ovaj blog omogućio jedno divno poznanstvo. U međuvremenu ih je bilo još par, a posljednje me ponovno ugodno iznenadilo.  Život piše svakakve priče – baš je zanimljivo u sred neke druge zemlje upoznati Splićanku koja ide na vrhunski tečaj slastičarstva i k tome tu i tamo klikne na ovaj blog. A upravo je tako bilo. Bijasmo nas dvije dva puta na ekspedicijama po slastičarnama, a onda smo se jedne nedjelje zaputile na izlet u Stonehenge i obližnji grad pod imenom Bath.

O Stonehengeu vam neću puno duljiti jer moram priznati da nije bio ni približno ono što sam očekivala. Kao i sa svim stvarima od kojih puno očekujete, s tim sam se malo razočarala. Da vam ga trebam opisati u kratkim crtama, čini mi se da bi najbolje bilo: hrpa kamenja u sred polja. Na slikama izgleda puno impozantnije, nebo je modro, monoliti snimljeni iz donjeg kuta (čudo što dobra fotografija može napraviti) i nema ničeg naokolo. U stvarnosti se radi o ne pretjerano visokim stupovima; poviše njih tmurno sivo nebo, a svuda naokolo procesija turista koji čekaju kad će se konačno nešto dogoditi i vjerojatno se pitaju što uopće tu rade. Ipak, drago mi je da sam bila jer sad više nemam želju ići ponovno. (znam ja da je to sve misteriozno i zanimljvo i prastaro, ali očekivanja su mi očito bila nerealna)

Sljedeća je postaja bio grad Bath. Tamo su glavna atrakcija ostatci rimskih kupelji, a još jedna od zanimljivosti je njegova povezanost s Jane Austen koja je neko vrijeme provela tamo i nikako ga nije voljela. Ipak, to entuzijaste nije spriječilo da podignu muzej u njenu čast. S obzirom na to da je moja kolegica bila jednako prehrambeno nastrojena kao i ja, mi smo zavirile u ex rimske kupelji, zaključile da se to s Peristilom ne može ni usporediti (taj smo dan očito bile pomalo nihilistički raspoložene  ), bacile još malo oko po gradu i zatim jednoglasno krenule u smjeru restorana Jamie's Italian .

Nalazi se u samom centru grada na adresi 10 Milsom Place. Podijeljen je na dva kata – na donjem se katu čeka red, a u međuvremenu možete popiti piće, prelistati neke od kuharica koje je napisao Jamie ili njegov talijanski uzor Genaro, promatrati kako za šankom režu ogromne mortadele ili kako prave domaću tjesteninu. Kad zavibrira mala napravica koju vam daju pri ulasku, znači da je vaš stol spreman. U tom se trenutku penjete na drugi kat koji je prepun svjetla, užurban i na prvi pogled djeluje jako domaće. Atmosfera je opuštena, kroz velike prozore puca lijep pogled, konobari su nasmijani i veseli i spremni vam pokazati kako određena riba izgleda makar to značilo da morju prstom upirati u tuđi tanjur, a na zidovima vise fotografije hrane koje su toliko dobre da ogladnite čak i ako ste došli siti. Naročito mi se svidjela jedna od njih koja prikazuje miješenje kruha  – naizgled tako neuredna (baš kako ja volim), ali puno je vjerojatnije da je u nju uloženo jako puno truda, kako po pitanju kompozicije, tako i po pitanju svega ostalog.

Smjestile se moja Tereza i ja za jedan pomalo klimav stol i našle se u problemu.
- Što ćeš ti?
- A ne znam, što si ti mislila?
- Ma ne znam ni ja.
I u tom stilu jedno pet minuta. Za brzinsko predjelo smo se još nekako i odlučile – izbor je pao na razne talijanske kruhove poslužene s maslinovim uljem i na domaće pržene i začinjene bademe. 

Za glavno jelo Tereza je odabrala tunu s mješavinom povrća, a ja sam se bacila na tjesteninu (linguine) sa škampima. Grass is always greener on the other side, pjeva po uzoru na staru narodnu bend Travis pa tako i ja mislim da je moja su-jedačica prošla bolje od mene. Bez obzira na činjenicu što je tjestenina bila domaća, činilo mi se da umak nije dovoljno gust i svemu je skupa nekako nedostajalo nešto što bi cijelo jelo učinilo upečatljivim. Ali onda na scenu stupaju mahune u pikantnom umaku od rajčica koje su me toliko oduševile i za razliku od tjestenine, bile toliko upečatljive da smo ih jučer jeli doma za ručak. I to točno po Jamiejevom receptu.

(gornji je original, donji piratska verzija od jučer)

Ako se pitate kako sam do njega došla, pričica je opet zanimljiva. Na nekom BiH kanalu na MAX Tv-u nedjeljom popodne emitiraju emisiju Jamie at home. O tome me mama obavijestila prije par tjedana, ali prva mi se prilika da je uistinu i pogledam pružila prošlu nedjelju. I možete li vjerovati koji je bio prvi recept u emisiji tog dana? Upravo onaj koji me tjedan dana prije u restoranu oborio s nogu! To je bila prevelika slučajnost da bi sve samo palo u zaborav. Zaslužio je da ga se isproba. Doduše, nisam zapamtila baš sve detalje pa su neki dijelovi recepta poprilično neprecizni, ali vjerujte mi, jelo je fantastično i jako se dobro ponaša kao prilog mariniranoj prženoj piletini.

Zelene mahune
Maslinovo ulje
3 češnja
3-4 fileta slanih inćuna
400g pelata
Čili papričice
Svježi ružmarin, nasjeckan

1) Očistite mahune (odstranite im krajeve) i narežite ih na komade duljine 2-3cm (s obzirom na to da su naše mahune poprilično debele, rezanjem će se smanjiti vrijeme kuhanja)
2) Ugrijte maslinovo ulje, protisnite u njega češnjak i dodajte filete inćuna pa sve miješajte na laganoj vatri dok češnjak ne požuti i dok se inćuni ne raspadnu.
3) Dodajte pelate, čili papričice i nasjeckani ružmarin.
4) Nakon par minuta dodajte mahune (nije ih potrebno prethodno blanširati!) i pustite sve da se poklopljeno kuha na srednje jakoj vatri cca pola sata, tj. dok mahune ne omekšaju. Povremeno promiješajte, a ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode.

Svratila sam danas do dragoga na posao i poslije toga odlučila malo prošvrljati po gradu. Kako me od aerobica  već danima boli svaki mišić u tijelu (instruktorica ima energije kao dvije atomske bombe), u obzir nisu dolazile nikakve maratonske šetnje pa mi je prva postaja bila – slastičarna. Nakon što sam pojela kolač „od tri vrste čokolade“ od kojih su barem dvije ustvari bile puding (tužno, zar ne?) i zaključila da nije zlato sve što sja te da ću ubuduće ipak zaobilaziti to ušminkano mjesto, sljedeće odredište bio je Algoritam.

 „Samo ću malo pogledati,“  opravdala sam se sama sebi i prije nego što sam nogom kročila na to mjesto iz kojeg uvijek izađem barem s onom najmanjom vrećicom. Detaljno sam proanalizirala sve što ima novo na onim policama koje nikad ne zaobilazim, onda je došao red na one koje rjeđe posjećujem, a onda i na one na koje moja malenkost nikad ne obraća pozornost. Sve sam ispitala – gramatičke priručnike, rječnike, časopise, kuharice, knjige o designu, turističke vodiče, bestsellere, poeziju. Možete li pogoditi što sam odnijela doma sa sobom? Da se ne mučite previše, francuski kulinarski časopis. Cijena mu je bila prihvatljiva u usporedbi s engleskim izdanjima koja su mu pravila društvo na polici, a unutra je bilo svega. I tako se meni danas cijelo vrijeme po glavi mota ta divna francuska kuhinja.

Kad je večeras blog došao na red, bilo je dakle sasvim logično da vam pišem o nečemu francuskome – neke druge stvari koje će još malo pričekati na svoj red uopće se ne bi uklopile u današnji  „fazon“, kako bi rekli naši susjedi.  A što može biti francuskije od ovog kolača? Rijetko što. On je naime, pravi klasik francuske domaće kuhinje, nešto poput našeg mramornog kolača. Razlog tome leži u činjenici da zahtijeva samo one sastojke koje uglavnom uvijek imate kod kuće, da ne treba vaditi misker i da je u originalu nepotrebna čak i vaga. Da pojasnim: tradicionalno se ovaj kolač priprema tako da se uzme čaša jogurta i da se sve mjeri pomoću nje. To vam vjerojatno zvuči poznato, naročito iz recepata s anglosaksonskog govornog područja u kojima se sve mjeri pomoću šalica i žlica, ali treba se sjetiti da to nikako nije dio francuske tradicije – francuski su recepti inače uvijek u gramima, mililitrima i sl. Dakle, ovaj pomalo neprecizni način mjerenja dovoljno govori o tome koliko je gâteau au yaourt dio francuske svakodnevice.

Recepata postoji na stotine, a ovaj konkretan primjer dolazi iz kuharice „Chocolate & Zucchini“, djela jedne prekrasne mlade Parižanke koja svoju ljubav prema kuhanju vrlo zabavno i maštovito prenosi na sve koji se dokopaju njenih umo/rukotvorina. Iz njezinog je repertoara i onaj kolač od čokolade i tikvica o kojem sam pisala prošlo ljeto. Ovaj vam kolač prenosim uz par promjena. Dodala sam mu preljev od višanja koje su zdušno vapile da ih izvadim iz zamrzivača i napravila neke manje preinake. Uživajte u ovom jednostavnom i brzom kolaču koji možete jesti sasvim sam uz šalicu mlijeka ili čaja, dodati mu voćni preljev ili ga obući u neku vama dragu kremu (kao što Francuzi često rade za dječje rođendane). Bon appétit!

1 šalica = 110 g ili 250 ml

maslac za pleh
1 šalica tekućeg jogurta
1 šalica šećera
2 jaja
1/3 šalice ulja
 1 bourbon vanilija
1 žlica ruma
1 2/3 glatkog brašna
1 ½ žličica praška za pecivo
1 žličica sode bikarbone
Malo soli

1) Ugrijte pećnicu na 180°C. Uzmite pleh s odvojivim dnom promjera 24cm pa mu namastite strane, a dno obložite papirom za pečenje pa i njega namastite.
2) U zdjeli pomiješajte jogurt i šećer. Dodajte jedno po jedno jaje i zatim ulje, vaniliju i rum pa sve izmiješajte.
3) U drugoj zdjeli pomiješajte preostale sastojke pa ih zatim dodajte mješavini s jogurtom.
4) Uspite smjesu u namašteni kalup i pecite na srednjoj prečki 35 do 40 min. Ako kolač bude prebrzo tamnio po vrhu, prekrijte ga s malo peki papira. Kad je kolač gotov, ostavite ga u kalupu 10ak min i zatim izvadite.

Preljev od višanja:
Zaleđene višnje
Jednaka količina šećera
Malo šećer vanilije

1) Dio višanja usitnite u blenderu pa zatim sve sastojke stavite na laganu vatru i kuhajte do željene gustoće (cca 5 min).
2) Pustite da se ohladi i poslužite uz kolač.

Trudim se ne biti tvrdoglava, stvarno.

Ali kad jedne godine uspijete upropastiti čitavo brdo neprskane, ukusne kore od naranče teško je ne zainatiti se i ne reći „E dogodine će mi uspjeti!“ Točno je tako bilo s mojim arancinima. Lani su mi mama i baba poslale paket pun prekrasnih naranača koje su kupile na tržnici kod provjerenih izvora, ja  sam se kod jedne susjede iz Dubrovnika raspitala kako napraviti arancine, izvela sam zaključak iz njezinih poprilično „odokativnih“ uputa, namakala kore par dana, sve dovela do samog kraja i onda – upropastila! Pošla sam (naravno, tko bi se strpio d kraja) još baciti oko na nešto za faks „dok se to još koji minut dovrši“ i kad sam se vratila nad posudu – Hiroshima i  Nagasaki. Najveći dio je izgorio. To mi je poprilično teško palo jer je već bio kraj sezone naranača i znala sam da će trebati čekati godinu dana do sljedećeg pokušaja.

Ali, kako kažu, godina dana brzo prođe i kad sam ovaj put dobila jednako lijepe domaće neprskane naranče kao i lani, nije dugo trebalo da proradi moj inat s početka ovog posta. Dva dana nakon što su stigle u Zagreb, naranče su se pretvorile u kojekakve zanimljive prerađevine (o ostatku prerađevina za koji dan).

Ovom prilikom sam sve precizno izmjerila tako da ne bude komplicirano za one koji arancine rade po prvi put (obično su recepti za ovakve tradicionalne stvari jako šturi i teško se u njima snaći), a napravila sam ih u dvije verzije – jednoj klasičnoj i jednoj francuskoj. Klasični su arancini oni koji se nakon kuhanja uvaljaju u šećer, a francuski su oni koji se umjesto u šećer umaču u čokoladu (ali tek nakon što se osuše). Iako na slikama djeluju mnogo manje privlačno od klasičnih, moj su favorit ovi prekriveni čokoladom. Znate kako je Mali Princ rekao da su važne stvari očima nevidljive i da treba gledati srcem? Za ovu bi se priliku to moglo preformulirati pa reći da treba gledati želucem. Probajte svakako barem pola doze namijeniti ovoj čoko-varijanti. Iznenadit ćete se.

kora 4 naranče
30 dkg šećera
250 ml vode
šećer/čokolada (obavezno s visokim udjelom kakaa!) za ukrašavanje

1) Koru naranača izrežite na tanke prutiće (do 5 mm debljine) i nakon toga imate dvije opcje. Dugotrajnija je da ih namačete 3-4 dana svaki dan mijenjajući vodu, a druga (brža) je da ih 3 puta stavite da provru u vodi (svaki put u novoj vodi). Na oba ćete načina izvući gorčinu iz kora.
2) Zatim uzmite posudu i u njoj pomiješajte šećer i vodu (možete dodati i jednu šećer vaniliju ako želite), stavite na vatru i pustite da provri i da se šećer rastopi.
3) Dodajte kore naranče (trebale bi najvećim dijelom biti prekrivene sirupom), smanjite vatru na lagano i pustite kuhati 30-45 min.
4) Pripremite komad papira za pečenje, pospite ga šećerom ako želite klasične arancine.
5) Kad kore postanu lagano staklaste, znači da su se zasitile šećerom i tad ih možete izvaditi. Uvaljajte ih u šećer i odmah razdvojite da se ne zalijepe.
6) Pustite ih da se tako suše 4-5 sati ili preko noći

Napomena:
- Ako želite čokoladne arancine, nemojte papir za pečenje posipati šećerom već arancine nakon kuhanja rasporedite ili po običnom papiru za pečenje ili ih posložite na rešetku za kolače pa ih tu pustite par sati da se prosuše. Zatim rastopite čokoladu i umačite jedan po jedan arancin pa ih vratite na rešetku da se čokolada stvrdne.

- Pazite da ih ne ostavite predugo na vatri jer mogu
a) izgoriti
b) postati pretvrdi

- Ovaj recept primjenjiv je samo na naranče koje nisu prskanei jedino se tada to zovu arancini, u svim ostalim slučajevima posrijedi je suicid.

- Isto se može raditi i s korama limuna.

Arancini su jedan od onih proizvoda koje (uz bruštulane mjendule) možete naći u trgovinama s finim suvenirima, ali nevjerojatno je kolike su tamo cijene ovakvih proizvoda. Zato ovog Božića možete napraviti vlastite arancine, lijepo ih zapakirati i ostaviti pod borom da čekaju nekoga vama dragog.

klasika

vs.


...čokolada...

p.s.
Ovaj post šaljem dragoj Vali kod koje će 03. siječnja biti objedninjeni svi postovi s temom naranče u igri "Ajme koliko nas je" koju je pokrenula Monsoon  pa bacite na taj datum oko kod nje i pogledajte kakvih sve delicija na temu naranče ima. Ja svakako hoću.

 Verzija za ispis

Oni koji imaju slonovsko pamćenje (ja se istim ne mogu pohvaliti) sjetit će se da sam u postu o lagano slanim čokoladnim keksima (koje vam još jednom od sveg srca preporučam da probate – preporodit će bilo koju tacnu s božićnim keksima) spomenula da je na pot luck party o kojem je u istom postu bilo riječ jedna profesorica donijela jako ukusne empanade. Ta je djevojka inače iz Južne Amerike, točnije iz Argentine i bila je jako draga pa je sa mnom podijelila recept (Ana Rosalia, ako ovo čitaš: gracias! ).

Prema onome što Wikipedia kaže, empanade se jedu u cijeloj Južnoj Americi, ali meni je zbog podrijetla recepta najzanimljviji bio onaj dio o Argentini. Evo par informacija po metodi „ćorava kokoš“ (tj. bez puno reda i logike)
- na zabavama se jedu kao predjelo, a na festivalima i svečanostima kao glavno jelo
- mogu se jesti tople i hladne
- tijesto se može puniti svim i svačim: piletinom, mljevenom govedinom, lukom, jajima, maslinama, slaninom, šunkom, kukuruzom, špinatom
- postoji i slatka varijanta koja se puni voćem pa poslužuje za desert
- u restoranima i gradovima se češće peče u pećnici, a u ruralnim područjima i n festivalima se češće prži
- za one kojima se svidio post varivo od etimologije: riječ empanada dolazi od španjolskog glagola empanar koji znači umotati u kruh

Sad kad smo svi omudrili po pitanju empanada, ostaje mi još jedino da vam kažem da sam ih pravila jučer za ručak i da ih je bilo cijela hrpa. Rekla sam Mirku da ono što ostane fino uzme pa gricne danas na poslu, ali na kraju je ispalo tako da nakon jučerašnjeg cijelog popodneva grickanja danas ipak nije imao niti jednu empanadu za odnijeti sa sobom... Morat će ipak nešto pojesti za ručak jer večeras idemo u Tvornicu na Gotan Project (tango je isto pogađate: argentinski(!), a empanade su ustvari bile samo neka vrsta ugrijavanja)

Za 30+ komada

tijesto:
0,5 kg brašna
20 dkg margarina
250 ml vode
sol

nadjev:
ulje
2 manja luka, sitno nasjeckana
2-3 paprike, sitno nasjeckane
pelat (cca 3-4 one manje rajčice)
2-3 tvrdokuhana jaja, narezana na kockice
2 konzerve tune (one veće)
sol
papar
mljevena čili papričica

1) Od navedenih sastojaka umijesite tijesto i stavite ga u hladnjak
2) na malo ulja pržite luk i papriku sve dok ne puste tekućinu i dok tekućina ne ispari
3) dodajte pelat i maknite s vatre
4) umiješajte jaja i tunu pa pospolite, popaprite i po eželji dodajte čili papričicu
5) Ugrijte pećnicu na 200°C i obložite pleh papirom za pečenje.
6) Tijesto razvaljajte na cca 3 mm debljine i režite krugove promjera 12-15 cm
7) Na sredinu svakog kruga stavite po žlicu (ne prepunu) nadjeva, zatim preklopite, dobro zalijepite krajeve i vrhom vilice napravite dekoraciju na rubovima. Postupak ponavljajte dok ne potrošite nadjev (bit će potrebno koji put premijesiti ostatke u tijesto)
8) Pecite 20-30 min

p.s.
Ovo može super doći za razne vrste dočeka Nove.

p.p.s
Ljubiteljima južnoameričke hrane mogli bi se svidjeti postovi o tortiljama i o enchiladama

 Verzija za ispis

Svijet je pun svakakvih ljudi, a među njima (na svu sreću) ima uistinu divnih. Toliko divnih da vas se sjete prije nego što putuju u Tunis i idu na tržnicu začinima pa pitaju želite li da vam nešto donesu. I toliko divnih da vam donesu svu silu začina koje su donijeli u zamjenu za onaj jedan koji ste tražili, ali ga nije bilo pa je umjesto njega snalažljivi tuniski trgovac dao malo crvene paprike. Pa onda toliko divnih da sve to  još donesu  upakirano u male epruvetice „ukradene“ sestri koja studira farmaciju. I uza sve to toliko divnih da vam poklone i  sat-dva ugodnog razgovora na kavi. Pa zar to sve nije divno?

A cijela priča je krenula od browniesa s Guinness pivom koje je Maja isprobala i koji su joj se svidjeli pa mi je odlučila donijeti pokoju mirodiju iz Tunisa. A dotad se uopće nismo znale  Sinoć nas dvije opet bijasmo na kavici s koje sam nažalost morala gotovo odjuriti jer me doma čekao nadasve zanimljiv domaći rad (zar ne zvuči malo blesavo kad na 4. godini faksa kažete da idete pisati domaći rad?), ali bit će kava. Nakon našeg ugodnog sinoćnjeg druženja, jedino o čemu je danas bilo logično da vam pišem je ovaj jednostavan recept za pilav sa šafranom koji sam napravila upravo sa šafranom koji mi je Maja donijela. (da samo vidite sve te bočice i kesice, pola mi ih je još uvijek žao otvoriti jer su mi baš drage, a sve se mislim kako moram jer će ipak ishlapiti budem li ih čuvala do besvijesti. Podijelila je začine na one koje je donijela iz Istanbula i one koji su iz Tunisa pa je tako ovo u mom tanjuru bio šafran iz tunisa).

Prema svemu što mi je otkrio drug Google, pilav se može spremati i od bulgura, ali je ipak češća ova vrsta od riže za koju je najbolje koristiti rižu dugog zrna, npr. basmati. Jako je popularan u turskoj kuhinji, a priprema se s najrazličitijim dodacima – od mesa i morskih plodova preko povrća pa čak i kestena i badema. Mjerilo „uspješnosti“ za pilav je to koliko su mu zrna rastresita (što se zrna riže manje lijepe jedno za drugo, to bolje), a u Turskoj uz ovo popularno jelo kruži i poslovica da tko god zna dobro pripremiti pilav, neće imati problema ni s drugim jelima.

Okus pilava varira u ovisnosti o vrsti riže i maslaca te o tome koristi li se temeljac ili voda i naposlijetku, o začinima koje mu dodamo.  Prije pripremanja pravog pilava trebalo bi namočiti rižu, ali iskreno, ja sam taj korak izostavila jer sam bila u žurbi. Ova najjednostavnija verzija za koju recept slijedi jako se dobro slaže kao prilog s bilo kojom vrstom mesa. Ja sam ga konkretno poslužila s piletinom s tahinijem za koju recept isto ubrzo stiže.

Za 4 osobe:
200g riže basmati
500-600 ml mesnog temeljca
2 žlice maslaca
Pola sitno nasjeckane glavice luka
Sol
Šafran

1) Rižu operite i ostavite da se namače otprilike 20 min
2) Ugrijte maslac, i na njemu zažutite sitno sjeckani luk
3) Dodajte ocijeđenu rižu i pustite je malo na laganoj vatri dok ne postane staklasta od upijanja okolnih sastojaka
4) Prelijte temeljcem, dodajte šafran i kuhajte onoliko koliko piše na pakiranju riže, odnosno dok se ne upije sav temeljac.
5) Pustite da odstoji 5-10min i poslužite kao topli prilog

Maja, merci!  

                                                            Verzija za ispis

Kad bi mi sve vezano uz kuhanje išlo jednako dobro kao neki dan tortilje, živjela bih od sendviča (i to onih gotovih). U nedjelju sam radila tortilje po jednom "ultra jednostavnom" receptu (što se sastojaka tiče) i ubila sam se dok sam dobila 8 komada koliko mi je bilo potrebno. Tijesto je pucalo, istezalo se, lijepilo, lomilo, bježalo, gužvalo, ukratko: bolje ne doživjeti. Udahnula sam nekoliko puta, rekla sebi u desetak navrata “Nije to ništa, sljedeća će biti bolja, vježbom do savršenstva“, ali vraga... 

Nisam neki silan majstor po pitanju valjanja tijesta, ali nisam baš ni beznadan slučaj. S tim receptom jednostavno nije išlo. Jedna me tortilja koja je pukla na samom kraju oblikovanja uspjela toliko iznervirati da sam joj rekla: “Glupa si“ (kažu da nije dobro ako čovjek razgovara sam sa sobom, ne znam kako se gleda na one koji razgovaraju s hranom?) Sve u svemu, uspjela sam izvaljati i ispeći onoliko koliko mi je bilo potrebno i poslije toga bih najradje bila posla spavati da to nije bio tek prvi dio jela  koje sam pravila za za ručak (o ostalim dijelovima čut ćete za koji dan).

Onda se probudio moj inat (koji inače uglavnom čvrsto spava, ali tu i tamo proviri) i odlučila sam da ne može to tako i da ću već pronaći recept koji će biti u redu. Sva sreća, nije bilo potrebno previše eksperimentiranja i već su iz drugog pokušaja tortilje ispale kako treba. 

Možete ih raditi od samog pšeničnog brašna ili od kombinacije pšeničnog i kukuruznog brašna. U slučaju da dodate i kukuruzno brašno, tijesto će biti nešto manje poslušno, ali zgodno je probati i jednu i drugu varijantu čisto da vidite koji vam okus više odgovara.

Tortilje se, prema onome što kaže Wikipedija,  i u Meskiku prave od obje vrste brašna: najpoznatije su kukuruzne, a tortilje od pšeničnog brašna tradicionalan su dio kuhinje onih područja u Meksiku u kojima kukuruz ne uspijeva. Neću vas obasipati detaljima, ali  u različitim krajevima Južne Amerike tortilje su različite veličine, debljine i dobivaju se pomoću različitih tehnika.

Evo recepta s kojim neće biti problematično napraviti svoje brdašce tortilja (otprilike 8kom):
35-38 dkg glatkog brašna (ili kombinacija pšeničnog i kukuruznog)
1 žličica soli
½ žličice praška za pecivo (može i bez)
10 dkg biljne masti
240 ml vruće vode

1) Pomiješajte brašno,  sol i prašak za pecivo
2) Rukama utrljajte biljnu mast tako da dobijete mrvice
3) Umiješajte vruću vodu u sredinu pa mijesite par minuta dok ne dobijete glatko tijesto
4) Razdvojite ga na željeni broj komada i od svakog oblikujte kuglicu
5) Prekrijte vlažnom krpom posudu u kojoj su kuglice i jednu po jednu zatim izvaljajte u krugove (da biste dobili što pravilniji oblik, okrećite tijesto svaki put za 45°)
6) Pecite na dosta jakoj vatri na teflonskoj tavi bez masnoće. Kad se rubovi počnu malo izdizati ili kad se počnu pojavljivati mjehuri, okrenite tortilju na drugu stranu.
7) Pustite je da se malo peče s druge strane pa zatim još jednom vratite na onu prvu i tortilja je gotova!
8) Do korištenja ih treba održavati toplima, najlakše pomoću pamučne krpe.

A ako ste umjetnički nastrojeni, bacite oko na ovu stranicu gdje je objašnjeno što je točno tortilla art i pogledajte kako izgleda npr. Marilyn Monroe naslikana na tortilji. Ako probate napraviti nešto slično, svakako mi pošaljite sliku rezultata

 Verzija za ispis

Jesen stiže,
Bujna zlatna:
Malo mokra,
Malo blatna.

S grana vise
Vitamini,
Zreli, sočni,
Slasni fini.

Zimnica se
slatka sprema:
nema toga
čega nema.

A škola se
Svima hvali:
“Došli su mi
Moji mali!“

Volim jesen! (Ivanka Borovac)

To mi je prije spavanja recitirao brat koji mi se ovih zadnjih par dana prije mog odlaska u Zagreb (idem sutra ranom zorom) redovno zavuče u krevet pa mi onda malo vodimo male noćne razgovore i tek onda spavamo (ujutro je malo teže ustati, ali to je već druga priča). Nakon ovog spomena zimnice sjetila sam se ovih dvaju mermelada koje sam nedavno pravila i mislim da je krajnji čas da ih ovdje smjestim prije nego što nestane i smokava i krušaka. (netko me bio pitao za recept za mermeladu od krušaka, uz najbolju volju ne mogu se sjetiti tko, ali evo, želja je ispunjena :) )

Sam postupak pogledajte u postu mermelada od šljiva s aromom ruže  (ispričavam se ne-ljubiteljima zimnice, ali tek sam nedavno otkrila njene čari pa je ovo zato treći post ne tu temu – stisnite malo zube  ). Ipak, omjeri sastojaka su nešto drugačiji.

Mermelada od smokava
1 kg oguljenih i samljevenih smokava
45 dkg šećera
Malo cimeta
Naribana korica 1 limuna

              


Mermelada od krušaka
1 kg oguljenih i samljevenih krušaka
50 dkg šećera
1 šećer vanilija
Sok 1 naranče
Cimet
Klinčić (samljeveni)
Kardamom

Napomene:
- Smokve nemojte predugo kuhati – guste su same po sebi
- Gustoću možete provjeriti pomoću metode s tanjurićem (u već spomenutom postu o mermeladi od šljiva)
- Začine možete dodati, ali i izostaviti po želji - meni se osobno ove kombinacije jako sviđaju, ali postoje svakakve varijacije na temu!

 Naljepnice za marmelade (od smokava & krušaka)

Blogosfera je svijet za sebe - u to sam se uvjerila kad sam počela s ovom mojom malom virtualnom kuhinjicom. Kao i u pravom životu, i u blogosferi ima događaja – ljudi se virtualno zaljubljuju, odljubljuju, prepucavaju, svađaju, spamaju, plaču, smiju se, pokreću inicijative i da ne duljim – pokreću tzv. blogging events. Ovo zadnje je ujedno i jedino što me od svega ovoga interesira. Zahvaljujući temi bloga, imam divne posjetitelje i bogu hvala, većina nekih “burnih događaja“ za koje tek mjesec dana kasnije čujem da “potresaju“ bloger.hr zaobiđu ovaj kutak.

U blogosferi u nešto širem smislu (na svjetskoj razini) postoji sva sila blogova o hrani i oni se druže putem raznih zajedničkih tematskih ciklusa. Neki od njih se temelje na jednom sastojku koji treba što maštovitije upotrijebiti, drugi pak na istom receptu po kojem svi kuhaju pa pišu o iskustvima, treći su dosta otvorenog tipa pa je npr. potrebno upotrijebiti bilo koju biljku u svom jelu pa makar to bila samo grančica peršina itd.

E pa i u našem govornom području pojavilo se nešto slično. Službenog naziva još nema, a na prvi krug kojem je tema bio krumpir sam nažalost zakasnila. Ipak itekako sam na vrijeme za cimet (draga MaoMao, ovo će biti praznik za tvoje oči) – svi postovi s temom cimeta kao i pobjednik ovog kruga  moći će se pronaći kod Meddi 03. listopada. Nije bilo lako odlučiti koji recept upotrijebiti za ovu prigodu. U folderu u kojem čekaju na svojih 5 minuta ima nekoliko vrlo ukusnih recepata s cimetom, ali ovaj mi je ipak od svih njih najdraži.

Tarte fine [tart fin] u prijevodu znači fina pita (to što ga Amerikanci zovu voćnom pizzom je pokazatelj toga koliko je fast food uzeo maha u toj zemlji – nitko pri zdravoj pameti ovo blaženstvo ne bi nazvao pizzom!), a radi se o tradicionalnom francuskom receptu koji izvlači maksimum od najjednostavnijih mogućih sastojaka. Ovu pitu u francuskim pekarnicama prodaju u komadima izrezanima na otprilike 15x7 cm i na malo debljem kartonu. Ako je uhvatite toplu, osvojili ste jack pot, ali nećete biti ništa manje zadovoljni ni ako vas dopadne komad iz hladnjaka. S obzirom na to da se radi o piti od lisnatog tijesta, trebalo bi je pojesti istog dana, a vjerujem da to nitko neće smatrati prevelikim teretom.

U posljednjih mjesec dana, kod nas se ispeklo ni manje ni više nego 4 doze ove pite pa vjerojatno i taj podatak sam po sebi nešto govori....

Pola paketa lisnatog tijesta
10 dkg maslaca narezanog na kockice
5 žlica šećera
2 žličice mlijeka ili vrhnja za kuhanje
3-4 jabuke srednje veličine (zlatni delišes)
1 šećer vanilija
Malo cimeta

1 žlica marmelade od marelice
1 žličica vode

0) Ugrijte pećnicu na 200°C i obložite lim (veličine pećnice) papirom za pečenje
1) Rastegnite lisnato tijesto na pravokutnik cca 25x30cm
2) Rasporedite po njemu 5 dkg kockica maslaca i pospite s 2 žlice šećera
3) Rubove tijesta premažite mlijekom ili vrhnjem za kuhanje
4) Jabuke ogulite, izvadite im sredinu i podijelite na 4 dijela pa svaki od tih dijelova na otprilike 7 tankih šnitica.
5) Šnitice rasporedite u 4 gusto naredana niza po tijestu
6) Po jabukama rasporedite preostale kockice maslaca i ostatak šećera
7) Pospite šećer vanilijom i po želji dodajte malo cimeta
8) Pecite 25-30min, premažite marmeladom razmućenom s vodom i poslužite toplo (razrežite na 8 velikih pravokutnika, tako to rade Francuzi  )

Evo opet malo dulji post, ali uvijek se nekako raspišem kad su u pitanju francuske slastice. Ovu pitu sam jela dva do tri puta na tjedan kad sam bila u Vichyju i sam pogled na komad ovog oličenja jednostavnosti u najboljem obliku vraća me u te dane. Divota

                                                         Verzija za ispis

Krenula sam na instrukcije. Trebala sam ovo ljeto ići na instrukcije iz španjolskog da ne zaboravim ono nešto malo što znam, ali mi je nesuđena profesorica otkazala suradnju u zadnji čas pa sam se prebacila na drugu vrstu nauke. Savladavanje iste sam si zacrtala još ove zime u Zagrebu. Odlučila sam naučiti iz prve ruke kako se pravi nekoliko stvari za koje je moja baba majstorica i pol. Lekcija br. 1: mermelada.

Ovih naših nekoliko teglica tog slatkog veselja ima cijelu priču. Prvi dan kad smo pošle na placu po prikladne praske nije ih bilo pa smo se vratile drugi dan da ih, naravno, opet ne bi bilo. Tjedan dana kasnije ih je baba konačno kupila ali je onda prodavač savjetovao da odleže još do sutra i tako smo ih ustvari tek danas pretvorili u mermeladu.

s ovom košaricom sam kao Crvenkapica išla doma (samo što je kod mene scenarij bolji: Crvenkapica ide punih ruku, vraća se praznih, a kod mene je obrnuto i k tome još nema vuka na vidiku)

Istina, nema kod mermelade puno filozofije – na 1 kg voća otprilike 65 dkg šećera pa malo kuhaj i miješaj do željene gustoće i sve smjesti u vruće staklenke pa kad se ohladi, uživaj do mile volje. Princip je kod svih recepata isti. Bez obzira na to što je stvar jednostavna, popodne sam sama s nešto manjom količinom voća pokušala isto što je baba ujutro pripremila i mislim da mi je i pošlo za rukom. (što nije bio slučaj s mojim pokušajem pripremanja mermelade od trešanja ovog proljeća, ali dogodine u nove pobjede )

Imala sam i dva pomoćnika, brata i rođaka,  pa ako i vi možete nabaviti ovako dva zgodna mladića da vam daju malo ruke oko pripreme voća, najbolje je da u tom slučaju i sami zasučete rukave i spremite malo ljeta u staklenke da ga možete izvaditi kad vam zime već bude preko glave

Baš je zanimljivo što se sve može čuti i vidjeti u svega sat vremena pod uvjetom da se ne uljulja u vlastite misli (što ja obično činim) i da se malo promotri ljude oko sebe. Sjedneš u tramvaj, tamo preko puta neka žena koja te uporno fiksira bez valjanog razloga. Možda zato što imam duge hlače, duge rukave i japanke? Drugi imaju gole ruke,a ja nožne prste i što sad? Onda u Konzumu pretjerano iskvarcani par koji se prepire oko vrste instant kave koju će kupiti, a na blagajni dečko ispred mene kupuje specijalno nogometno izdanje ni manje ni više nego  - WC papira (ne šalim se) – možda je to baš poseban namijenjen za bacanje na stadionu?. Drugi pripadnik muškog roda u kockastom dresu reprezentacije pomaže mami nositi vrećice. Treći pak u istoj takvoj majici, ali s dodatkom crveno-bijele vikinške kacige s rogovima ponosno krstari kvartom na svom scooteru... E što taj nogomet radi od ljudi... Jedni se voze danima i noćima da bi stigli do nogometne Meke, drugi kupuju nove televizore ne bi li se pred njima nervirali u što boljoj digitalnoj rezoluciji, a treći pak kupuju trogodišnje zalihe čipsa i piva “da ne prifali...“

E pa kupila sam i ja pivo... ali ne s namjerom da se pošteno napijem (iako mi ovako usred ispitnih rokova dođe da upravo to i napravim) nego naravno – za kolače. (pre)Dugo na blogu nije bilo čokolade, a sad je pravi čas – kombinacija čokolade i Guinessa oduševit će vaše muške sladokusce. (A ako i nisu baš sladokusci, kad čuju da u kolačima ima piva, neće odoljeti a da ne probaju, a onda je već prekasno – navukli su se  ). Kolač je podrijetlom iz Irske, a konačnu verziju recepta nađoh na američkim stranicama pa se ne bih baš zaklela da je autentična.

Recept je prilagođen s ove adrese.

Vrijeme pripreme 15min
Za kalup cca 22x32cm:
4 jaja
10 dkg šećera
25 dkg čokolade za kuhanje
10 dkg bijele čokolade
6 žlica omekšalog maslaca
12 dkg brašna
6-8 dkg kakaa
malo soli
3 dcl piva Guinness (bez pjene!)

0) Namastite pleh i lagano ga pobrašnite, ugrijte pećnicu na 180°C
1) Mikserom istucite jaja i šećer cca 2 minute
2) Na pari rastopite obje vrste čokolade i maslac, pustite da se malčice prohladi pa dodajte smjesi s jajima
3) Pomiješajte brašno, kakao i sol pa dodajte u gornju smjesu
4) Umiješajte Guinness
5) Pecite 30min (kolač će ostati malo vlažan, kad zabodete nož u njega, izaći će orošen i to je ok)
6) Pustite da se ohladi u kalupu i pospite štaubom prije posluživanja ili pak poslužite s preljevom od karamela (meni draža verzija)

Napomena: Inače baš ne volim pivo, ali u ovom kolaču se samo lagano osjeća tako da nema straha - kolač će vam se 99.99% svidjeti čak i ako ne pijete pivo uopće (kao ja). Kolač ima jako spužvastu teksturu - kad ga malo pritisnete vraća se natrag gore (kao spužvica za pranje suđa). To je vjerojatno rezultat upotrebe piva. Još jedna stvar koje se ne treba bojati je smjesa koja graniči s tekućinom. Kad sam dodala pivo, pomislila sam "o majko mila, vidi koliko sam dobre čokolade upropastila" jer mi se činilo da je smjesa pretekuća, ali na kraju je sve bilo ok.

U skladu s nekim mojim novim životnim odlukama (nisu jako drastične ne brinite - it će kolača)  počastit ću vas još jednom informacijom – podijelite li kolač na 12 dijelova (što bi bila prava veličina za posluživenje), svaki komad imat će 375 kcal.

S obzirom na to da poprilično volim ovu vrstu kolača, bilo je i drugih recepata za browniese:
Browniesi s orasima
Browniesi s kokosom

Uživajte u Euru ili pak u izbjegavanju istoga (ja ću se s pokojim komadom ovog kolača prikloniti ovoj drugoj opciji i nastaviti sa spremanjem ispita...još 3kom...)

p.s.
dodatak: kolač je još bolji dan poslije. dva komada su uspjela izmaknuti prvoj navali i ostala su za sutradan.... dakle: ako se možete suzdržati, napravite kolač i pustite ga da odstoji

                                                      Verzija za ispis

Svaka pekarnica u Francuskoj pravi je mini univerzum. Prvo i osnovno, već kad samo bacite pogled s ulice, ne možete odoljeti svim tim spretno oblikovanim slasticama koje, iako se proizvode serijski, djeluju kao prava mala umjetnička djela. Ako i svratite “samo po kruh“, sva je prilika da ćete iz tih Ali Babinih pećina pekarskog svijeta izaći ipak s kojim zalogajem više nego što ste predvidjeli. Kruhova ima svih boja i oblika, voćne i čokoladne pite (tartes) lukavo vrebaju u najdonjoj polici vitrina – poviše njih čokoladni kolači i torte crni kao ugljen, a sočni kao...ne pada mi na pamet prikladna usporedba. Iz košara na vrhu pulta dozivaju vas svježe pečeni croissanti, spiralna peciva punjena grožđicama (pain aux raisins), trokuti frangipane, lisnato-dizano tijesto punjeno čokoladom (pain au chocolat), brioche “s glavom“ ili u obliku pletenice. Ima tu i cijela polica rezervirana za kolače i peciva s jabukama – chaussons aux pommes, tarte aux pommes (pita od jabuka) na više načina, a ako ste se zatekli u nešto boljoj pekarnici tu ćete pronaći i rumenu tarte Tatin koju će vam (uglavnom) ljubazne pekarice podgrijati ako želite.

ovako izgleda vanjska verzija gore opisanog (u Lyonu, blizu centra grada)

Što sam preskočila? Košarice s voćem.
Njih onako lukavo postave na najvišu policu u vitrini – tako da su vam pod nosom, a da ipak ne možete do njih dok, kao što se i priliči, ne platite. Pod žućkastim svjetlom i pogledima rijeka ljudi koji ulaze i izlaze, u prostoriji okupanoj mirisom kruha i svježeg peciva svih vrsta, strplivo čekaju ove male ljepotice. Radi se o minijaturnim pitama od prhkog tijesta s nadjevom od tzv. pekarske kreme prekrivenom sezonskim voćem. 

Ovisno o veličini, jedna je košarica dovolja za dva do tri zalogaja – točno onoliko koliko je potrebno da vas namami na još. Kad sam prije 3 godine bila na tečaju francuskog u Vichyju, svako jutro tijekom mjesec dana bih prije predavanja svratila po jedan pain au chocolat, a ovo sam, vjerovali ili ne, probala samo jednom. Valjda mi se činilo presvečanim za doručak... sad je vrijeme da vlastitim košaricama ispravim tu zabludu. Iako ih možete poslužiti i u najsvečanijim prilikama, zašto si ne biste udovolili i jedan dan imali kraljevski desert poslije ručka – tko vam brani?

Nešto slično je u “odrasloj“ verziji pravila dokolica prije par dana, a ja ću s vama podijeliti jedno od novijih otkrića – novi recept za prhko tijesto koji mi je, iako teška srca to priznajem, nadmašio dosadašnji Jamiejev recept. Lakše se mijesi i više nalikuje na originalne francuske pekarske kreacije. Ova verzija dolazi iz knjige megapopularne američke autorice Dorie Greenspan pod naslovom “Baking – from my home to yours“ i dovoljna je za jedan okrugli lim promjera 22cm pa je lako moguće da ćete morati udvostručiti dozu ako je vaša forma veća od ovoga. Recept za pekarsku kremu pronađoh kod već spominjanog Pierrea Hermea (i mislim da bi bila odlična za punjenje princes krafni), a jagode su s jarunske tržnice...

Danas sam vam ustvari htjela pisati o jednom drugom kolaču, ali kako sam za njega u dobroj mjeri improvizirala i izmišljala, sad se nisam mogla sjetiti točno kako što ide pa ćete se do toga morati strpiti.

Prhko tijesto (za lim od 22cm)
17 dkg brašna (ako imate – za prhka tijesta)
6 dkg štauba
malo soli
11 dkg masla
1 veći žutanjak

1) Pomiješajte brašno, štaub i sol pa mu dodajte maslac narezan na kockice i vrhovima prstiju lagano mijesite sve dok ne dobijete nešto nalik mrvicama
2) Zatim dodajte žutanjak i izradite tijesto tako da dobijete homogenu smjesu
3) Stavite barem na pola sata u hladnjak
4) Ugrijte pećnicu na 180°C i namastite lim
4) Obložite ili veliki kalup ili male kalupiće tijestom (detaljne upute sa slikama: ovdje) i pecite cca 35min

Napomena: ako želite čokoladnu verziju, dodajte žličicu- dvije kakaa u prahu na samom početku kad miješate brašno i štaub

Za pekarski kremu:
4 dkg gustina
10 dkg štauba
5 dcl mlijeka
1 šećer vanilija
3 žutanjka
2,5 dkg maslaca

1) U jednoj posudi pomiješajte gustin, 3 dkg štauba, mlijeko i šećer vaniliju pa stalno miješajući na varti pustite da provri
2) Mikserom 3 minute tucite žutanjke s ostatkom šećera pa im dodajte pola čaše mlijeka i dobro izmiješajte. To će ugrijati žutanjke, a zatim sve zajedno ulijte u ostatak mlijeka i stavite na vatru
3)Neprestano miješajte sve dok se ne počne zgušnjavati i dok ne provre (bitno je stalno miješati prolazeći kuhačom po dnu da se ne bi zalijepilo za posudu)
4) Maknite s vatre i kad se malo prohladi dodajte maslac narezan na listiće pa promiješajte dok sve ne postane homogeno
5) Pustite da se ohladi i povremeno promiješajte

Pustite da se ohladi i tijesto i krema pa preko tijesta prelijte kremu i dodajte narezane jagode (ili neko drugo voće). Po želji možete na vrh staviti preljev za kolače ili ako više volite jednostavniji izgled (kao što su ove košarice na slici), ne treba vam ništa preko.

I da, u knjižnici sam posudila divnih kuharica, ali s obzirom na to da sam sad u završnom periodu razdoblja u kojem bih trebala postati dijelom prve serije bakalara u Lijepoj Našoj, prvo ću se ozbiljno posvetiti ispitima, a nakon toga vas obavijestiti o kuhinjskim pustolovinama. 5 ispita/kolokvija u 8 dana – bolje da se bacim na posao...

                                      Verzija za ispis

Znam, izaći ću vam na uši više sa svojim jagodama, ali mislim da je najbolje da vam napišem sve što vam o njima imam za reći dok je njihova sezona još u punom zamahu. Ovi recepti vam ne bi baš previše koristili početkom litopada. Izdržite još malo moju jagodomaniju, a onda slijedi nova – trešnje. Danas sam na nevjerojatno užurbanoj jarunskoj placi nakon jutarnje ture trčanja vidjela prve hrpe tih crvenih ljepotica. Nisam se još bacila u trošak jer nisu dovoljno zrele za moj ukus pa ću se još malo strpiti...

A sad... vratimo se na jagode. Dragi mi je za Božić kupio Jamie Oliverovu kuharicu Cook with Jamie (i to prije nego što se pojavila u Algoritmu u Zg :) ) nad kojom ogladnim svaki put kad je listam. U zadnjem dijelu u kojem se nalaze deserti naišla sam na tzv. Eton Mess (Etonski nered).

Eton je elitna srednja škola za mušku djecu koja se nalazi blizu Windsora i čija većina učenika na kraju završi na Ofordu ili Cambridgeu. Ovaj se desert pak servira na pikniku zadnje srijede u svibnju na kojem se dijele nagrade polaznicima. Sastoji se od šlaga,  jagoda i komada puslica. Prema predaji, 30-ih godina XX.st servirao se u školskoj kantini i to kao mješavina jagoda iili banana sa šlagom ili sladoledom. Komadi puslica nešto su noviji dodatak. Tradicionalna verzija koristi jagode, ali Eton Mess se može spremati s bilo kojom vrstom ljetnog voća.

Zanimljiva anegdotica kaže da je desert svoj pomalo neuredni izgled dobio kad je jednom prilikom na stražnjem sjedalu automobila labrador sjeo na košaru s desertom....

Za 4 osobe:

3 bjelanjka
15 dkg štauba
malo soli

2 vrećice šlaga (Dr Oetker npr.) + hladno mlijeko za pipremu
Šećer vanilija
Žlica šećera
500 g jagoda
Žlica nekog likera

Puslice
1) Uzmite bjelanjke i mikserom ih istucite da budu čvrsti
2) Žlicu po žlicu i dalje tukući dodjte šećer i posolite
3) Ugrijte pećnicu na 150°C i obložite pleh papirom za pečenje
4) Žlicom tresite hrpice željene veličine na papir (ne moraju biti baš nešto naročito lijepe jer ćete ih kasnije ionako razlomiti)
5) Ako želite sasvim hrskave puslice, onda ih pecite oko 1,5 h, a ako želite da unutra budu malo „žvakaste“, onda sat vremena (meni je druga opcija draža)
6) Pustite ih da se ohlade

Eton Mess
0) Operite jagode, odstranite im peteljke i narežite ih na komade željene veličine pa ih pospite šećerom
1) Malo manje od polovice jagoda izmiješajte blenderom ili ručno u pire
2) Istucite šlag i dodajte mu pire od jagoda i šećer vaniliju pa tucite još malo
3) Uzmite 4 čaše za posluživanje i u njih razlomite puslice, peko njih poslažite jagode pa na vrh stavite šlag, sve još malo pomiješajte i prelijte žlicom likera
4) Nastojte spasiti i jednu porciju za sebe

Napomena:
U originalu se po vrhu još stave popečeni bademi izrezani na listiće, ali ja nisam imala vremena za detalje te vrste.
Kao liker sam koristila liker od višnje koji sam kupila na Danima hrvatskog sela i fino je odgovaralo. Pretpostavljam da bi funkcioniralo s bilo čim što volite, čak i s nekim bezalkoholnim sirupom npr.
Ljetne kombinacije s breskvama i sladoledom bi treble biti pun pogodak

Zvuči zbrčkano, ali pod uvjetom da imate neke fine čaše, ovo možete poslužiti i najvećim picajzlama.

                                             Verzija za ispis

Bio je to veliki događaj – prva porcija zelenog graha ove godine. Za mene to povrće nekako najavljuje ljeto i sve ono lijepo što s njim dolazi. I otkad sam pojela taj prvi pjat zelenog graha samo mislim kad će napokon završiti predavanja i kad ću konačno malo doma (nisam bila od Božića i neću prije srpnja). Ima neke magije u tom grahu, ja vam kažem. To mi je vjerojatno omiljeno povrće. Situacija se po tom pitanju poprilično promijenila u odnosu na početak osnovne škole kad ga nisam podnosila i kad sam mislila da je mama okrutni tiranin jer od mene zahtijeva da pojedem sve što je na tanjuru prije nego što me pusti da idem na plažu.

Ovo danas nije recept u pravom smisli riječi, samo par informacija o toj i više nego zdravoj namirnici koja zajedno s proljećem pomalo proviruje na tržnicama.

Na Coolinarici kažu :
Energetska vrijednost mahuna iznosi samo 31 kcal na 100 g svježe namirnice.
Prosječan kemijski sastav mahuna na 100 g svježe namirnice čine:
voda 90 g;
proteini 2,4 g;
masti 0,2 g;
ugljikohidrati 5,3 g;
minerali 0,7 g i vlakna.

Mahune su vrijedan izvor vitamina: vitamina C, biotina, vitamina B6, vitamina K, folne kiseline, pantotenske kiseline, tiamina i beta-karotena (330 μg/100 g).
Od minerala sadrže: kalij, željezo, magnezij, kalcij, fosfor, cink, fluor, jod, bakar i selen.

Odličan su izvor:
vitamina C (24% od RDA na 100 g);
biotina (23% od RDA na 100 g);
vitamina B6 (22% od RDA na 100 g) i
vitamina K (21% od RDA na 100 g),
a dobar su izvor
folne kiseline (11% od RDA na 100 g);
pantotenske kiseline (10% od RDA na 100 g).

E baš sam se ugodno iznenadila kad sam vidjela ovaj iznos od svega 31 kcal na 100g – da konačno i ja volim nešto što nije kalorijska bomba! Zbog ovako niske energetske vrijednosti konzumacija zelenog graha se često preporučuje tijekom raznih dijeta.

Iako se od zelenog graha mogu spremati razna variva, meni je ubjedljivo najdraža lešo vrezija (jedan moj prijatelj Slavonac kaže da je njemu sve na lešo ustvari „na lOšo“, ali ja se ne bih složila s njim...).

za jedan takav zdravi obrok (ili bar prilog ako nista ljubitelji povrća) vam treba:
zeleni grah
mladi krumpir
sol
ulje

0) Očistite zeleni grah tako da mu odsiječete krajeve, očistite krumpir i narežite ga na kriške
1) U velikoj posudi stavite dosta vode da provri, zatim je posolite i dodajte očišćeni grah i krupir pa kuhajte dok oboje ne omekša (kasnije, kad grah već bude stariji, dobro je staviti ga prije krumpira jer će mu onda trebati nešto duže – ovako na samom početku sezone dok je još mlad, može sve zajedno)
2) Procijedite
3) Posolite, dodajte malo ulja i uživajte u pravom okusu toplijeg dijela godine

(ja ga volim ovako malo izmiješanog kao za bebe )

                                                      Verzija za ispis

U principu volim modu.
Ne na način da ću otrčati kupiti prvu stvar s naslovnice, iako znam da mi npr. takav kroj suknje ne stoji, nego malo drugačije, prilagođenije. Neću svaki dan nositi visoke pete, ali ni tenisice. Za sve ima mjesto i vrijeme, a puno toga ovisi i o raspoloženju. Sva sreća da idem na fakultet na kojem se takvim stvarima ne pridaje puno pozornosti. Ako sam se ustala prekasno i ako su mi prvo pod ruku pale tenisice, navući ću ih što je brže moguće i na predavanju sam dok rečeš keks – polupočešljana, nenašminkana i u nekom nazovi-sportskom izdanju (i naravno bez bilježnice u kojoj je domaći rad koji sam napisala, ali sad moram „ćiriti“ u susjedov). Ako me pak uhvati inspiracija, priča će biti dijametralno suprotna – šminka, kosa, odjeća i cipele – sve na mjestu, a dio toga čak i po modi.

Ali koje veze moda ima s ičim na ovom blogu?

Pa ima.

Ovi šareni ljepotani koji vam se smješkaju sa slika su ustvari prava kulinarska moda. Jednako kao što bi se moglo reći da su u toj istoj kulinarskoj modi i „finger food“, „slow food“, Jamie Oliver (ili je on već out? nisam sigurna  ), fuzijski restorani, povratak tradicionalnim jelima, sushi i ine stvari. Ne znam koliko ste upoznati s ovim slastičarskim trendom, ali meni se nekako čini da vijeli web vrvi šarenim zalogajčićima. Ako se sjećate prvog designa ovog bloga, prije jedno pola godine, na vrhu se šarenila hrpica upravo ovih „macarons“. I nemojte me ispraviti i reći „nisu macarons nego makroni“ jer ovo nisu makroni. Ovo su francuski macarons [makaro – a ovo o malo izgovorite kroz nos]. 

Moja velika francuska kuharica kaže da se pretpostavlja da su macarons venecijanskog podrijetla, ali da se i jako dugo pripremaju u francuskim samostanima. Macarons iz mjesta Commercyja spominju se već  u 8. st (a mi smo u stoljeću 7. tek stigli - malo mi je sumnjiv ovaj podatak), oni iz Nancyja poznati su od 1742 i upravo su oni postali slavni diljem Europe. Toliko su bili poznati da su sestre karmelićanke iz ulice la Hache (u prijevodu sjekira - sve nešto neobično...) dobile nadimak "časne sestre macarons". Navodno se njihov recept širio zajedno s premještanjem određenih samostanskih redova. Eto, sad i to znate.

Dugo sam čekala da ih isprobam. Bili su mi simpatični na fotografijama, ali nisam vidjela što je to tako posebno u njima sve dok neki dan nisam pronašla definitivno najbolju slastičarnu u Zagrebu – onu u Branimir centru. Kolači im jesu nešto skuplji, ali ja ću radje pojesti jedan takav tjedno nego neki bezvezni svaki dan.  Imaju tri vrste čokoladnih kolača od kojih će vam pamet stati, kutijice sa čokoladnim zmijicama Pierrea Hermea o kojima sam vam pisala za sv. Nikolu, fino pakirane voćne želee, primamljive kolače koje još nisam stigla isprobati i – macarons. E kad sam ih tamo vidjela, zaključila sam da je krajnje vrijeme da i moji okusni pupoljci daju svoje mišljenje o kolačićima o kojima se izjasnio dobar dio kugle zemaljske. I mislim da vam je jasno kakva je bila presuda s obzirom na to koji post upravo čitate.

I zato, kad vam se pruži prva prilika, skoknite po jedan kolačić u Branimir centar i ako vam se svidi, zasučite rukave (u biti to vjerojatno neće biti potrebno s obzirom da se povelikim koracima približđava sezona kratkih rukava).
Recept sam pronašla u Desserts Magazineu, a „sparila“ sam ga s čokoladnom kremom iz kuharice o čokoladi Pierrea Hermea (koji inače slovikao najveći stručnjak za macarons pa ću sljedeći put isprobati njegovu verzju). Krema je nevjerojatno jednostavna i idealna je za lijepljenje kolačića (ne nužno ovih, može i za neke druge)

U ovom je receptu jako važno doslovno slijediti upute pa evo:

za kolačiće:
3 bjelanjka (cca 100g)
50 g kristalnog šećera
200 g štauba
110 badema
po želji boja za kolače i/ili kakao

za kremu:
150 g masla
160 g tamne čokolade
1 dcl mlijeka

0) Pripremite sastojke: bjelanjci ne smiju biti ravno iz hladnjaka, bademe blanširajte (kratko prokuhajte) pa im odstranite koru i sameljite ih što je finije moguće
1) Mikserom tucite bjelanjke pa im pomalo dodavajte kristal šećer. Morate dobiti čvrstu smjesu
2) Pomiješajte štaub i mljevene bademe pa ih jakim pokretima umiješaje (ručno) u bjelanjke – znam da je ovo suprotno od onoga što inače piše u kuharicama (ne miješati jako da bjelanjci ne splasnu i sl. ali ovdje to jednostavno tako ide. Znat ćete da ste dobro promiješali sastojke ako se kad istresete žličicu smjese, onaj mali repić na vrhu sam utopi u ostalo, tj. eko ne ostane čvrsto gore
3) Obložite pleh(ove) papirom za pečenje
4) Ako želite raznobojne kekse, razdijelite smjesu na više dijelova i svakom dodajte po malo boje za kolače
5) Smjesom napunite štrcaljku ili pekarsku vrećicu s običnim okruglim nastavkom i na papir za pečenje istisnite male kružiće
6) Pustite ih da odstoje 1h (ne preskakati ovaj korak - tako se već prethodno malo sasuše i dobiju hrskaviju koru kasnije) i ugrijte pećnicu na 150°C
7) Pecite ih 12-14 min, a kasnije odvojite od papira nožem. Pustite ih da se sasvim ohlade prije lijepljenja kremom

Za kremu (ovo je najbolje napraviti dok čekate 1h prije nego što macarons stavite u pećnicu:
1) Rastopite čokoladu na pari, dodajte joj maslo
2) Ugrijte mlijeko i prelijte ga preko čokolade
3) Sve zajedno dobro izmiješajte i stavite u hladnjak da se stisne

Kad su macarons pečeni i ohlađeni lijepite dvije polovice žličicom čokoladne kreme.

...bilo je i puknutih...
(zato je važno dobro izmiješati smjesu - ako ostane prečvrsta, pucaju)

Još par stvari:
- možete ih bojati bojom za kolače ili kakaom ili pak nekom drugim suhim prirodnim bojilom
- postoji ogroman broj varijacija na temu, ali ja sam se za početak zadržala na najjednostavnijoj, ako isprobam još nešto, bit ćete obaviješteni
- uspješan macaron je onaj koji ima „stopalo“ tj. koji ima ovaj mali pjenasti dio na dnu
- ne morate ih lijepiti isključivo ovom kremom, može biti i bilo koja druga, pa čak i mermelada!
- pogled na ove slatkiše će vam sigurno izmamiti osmijeh pri pečenju pa je poželjno često virenje u pećnicu (bez otvaranja)
- macarons mogu biti prekrasan poklon - zamotajte ih u celofan i eto savršenog dara koji je k tome još i vaših ruku djelo

Evo većina vas se bila izjasnila za slatko pa sam vam ispunila želju, a imam još hrpu drugih stvari koje sam radila i samo čekaju da se presele u digitalne sfere. Nadam se da će to biti jako brzo jer su većinom u pitanju sezonske stvari tipa jagoda, špinata, šparoga i sl.

                                               Verzija za ispis

Razne su stvari koje me mogu potaknuti na isprobavanje nekog recepta. Znatiželja, dobra preporuka, privlačna fotografija, sastojci koje volim, brzinska odluka na licu mjesta, želja za eksperimentiranjem, a ponekad: boja. To ste već mogli primijetiti u juhi od poriluka, juhi od špinata, neuspjelom pokušaju pirea od batate te u puretini Stoganov s crvenom rižom. Što ću, volim malo boje u tanjuru

Mislim da vam je jasno koji od gore navedenih razloga je presudio u odabiru jučerašnjeg ručka.  Kad sam vidjela ovako živopisno jelo, moja razigrana strana mu nije mogla odoljeti. Nije ni čudo da postoje psihijatrijske terapije bojom – dok sam pravila ove njoke uz dobru glazbu i malo pravog proljetnog sunca kroz prozor, svijet sam doslovno promatrala kroz ružičaste naočale. „Voir la vie en rose“ (vidjeti život ružičasto, kako kažu Francuzi), a oni znaju što je boja i preciznost u njenom definiranju. Chagallovski plava, jantarna, glinena, žučno žuta, boja koja postaje žuta, 3 riječi za purpurnu... pa vi to sve naučite i naučite k tome koristiti...

A što je uopće boja? Dojam koje svjetlosno zračenje ostavlja putem oka. Spektar je svugdje isti, a različiti jezici dijele ga na različit broj boja i nijansi. Učili su nas prošli semestar na faksu da postoje jezici koji cijeli spektar dijele samo na tzv. tamnu i tzv. svijetlu boju. Kod njih nema crvene, žute, zelene, plave itd. Crno bijeli svijet u neku ruku... Pretpostavljam da bi ove njoke spadale pod tamnu... ili ipak ne?

A ako vas zanimaju odgovori na neka pitanja vezana uz boju, čitajte dalje. (Pronašla sam ih ovdje) 

1) Zašto je nebo plavo?
Atmofera nije prazna: sastavljena je od raznih plinova, a oni uglavnom ne propuštaju plavi dio pektra koji dolazi od sunca pa je on djelomično zarobljen u molekulama u atmosferi i raspršen na sve strane. Dio tog zračenja stigne do Zemljine površine, a ostatak koji nam ne dolazi dorektno od Sunca „boji“ nebo u plavo.

2) Zašto je more plavo?
Morska voda je uglavnom prozirna, a u njoj se zrcali boja neba pa otud plava boja. Kad je vrijeme oblačno ili kad pada kiša, i more nam se čini tamnijim. Crveno je pak more dobilo ime po jednoj crvenoj algi koja u njemu ima stanište, a Crno more voj naziv duguje spojevima vodika i sumpora koji imaju zatamnjujući efekt. 

3) Koje je boje svemir?
Karl Glazebrook i Ivan Baldry su se pozabavili promatrajući boje preko 200 000 galaksija i pokušali su pronaći neku prosječnu boju koja proizlazi iz njih, tj. koju bismo dobili kad bismo sve te zvijezde strpali u neku kutiju i promatrali svjetlko koje one emitiraju. I rezlutat računice je... blijedožuta boja kojoj su zatim dali ime „Cosmic Latte“ (Za zainteresirane – cijeli članak na engleskom imate ovdje)

E sad kad znate sve o bojama, saznajte nešto i o današnjem receptu.
Umak Monti e mare (tal, planine i more) koji sam napravila uz njoke pokušala sam „kopirati“ iz restorana Boban. Oni poslužuju fine njoke pod ovim nazivom (u jelovniku su navedeni sastojci  ) i mislim da sam dosta blizu njihovom receptu. Nije to to, naravno, ali za kućnu radinost je zadovoljavajuće.

Za njoke:
Uzmite 2 glavice cikle, umotajte ih u aluminijsku foliju i pecite 1h na 200. Ogulite ih, ubacite u blender i primiješajte drugim sastojcima za njoke. U osnovni recept dodajte još 5 dag brašna ili više ako je potrebno da tijesto ne bude jako ljepljivo(ja sam po majčinom naputku koristila ošto), a recept za njoke i detaljne upute za pripremu možete pronaći ovdje.

:

Umak
malo ulja
mali luk
1-2 češnja češnjaka
gambori
250 g šampinjona
žlica prošeka
malo koncentrata rajčice
malo pršuta
2 dcl vrhnja za kuhanje
žličica brašna
papar
muškatni oraščić
peršin

0) Odledite gambore (ako imate sreće da imate svježe, ovo nije potrebno), nasjeckajte šampinjone na listiće (što tanje, to će umak biti finiji) i pršut na male kockice i naribajte luk
1) Ugrijte ulje pa mu dodajte sitno nasjeckan luk i češnjak
2) Dodajte gambore, a nakon par minuta i gljive
3) Pirjajte sve dok im ne ispari dobar dio soka pa dodajte prošek i žličicu koncentrata rajčice i pršut
4) Prelijte vrhnjem za kuhanje pa dodajte malo brašna i pustite da se umak malo zgusne
5) Dodajte malo papra, muškatnog oraščića i peršina pa poslužite s njokama (može i s tjesteninom)

Sve u svemu, vrlo ružičast i jaaako ukusan ručak. Ne bih se ustručavala ovo staviti gostima na stol. Iskreno, malo me bilo strah hoće li se cikla jako osjetiti i hoćemo li ostati gladni, ali nestalo je sve što sam napravila i mislim da ću u nedostatku vremena za izradu njoka ovaj umak raditi uz tjesteninu.

Osim toga, dok se rade ovakve njoke imate osjećaj da se se vratili u vrtić i da vam je teta dopustila da se igrate plastelinom. Tko kaže da kuhanje baš mora biti dosadno?

 Verzija za ispis

Kad je dragi čuo što je taj dan za ručak, u očima mu je bila nevjerica „Još jedan eksperiment?“ kao da je pitao bez riječi. Ali je nakon prvog tanjura zatražio još jedan  i onda još izjavio da mu je ova nova verzija draža od klasične. Recept mi je mailom bila poslala jedna kolegica s prvog ciklusa radionica francuske kuhinje pa sam ga ja izgubila pa sam na kraju na internetu pronašla ovu verziju, a nešto slično bilo je i kod Gastrodive. 

Nisam sigurna koliko je ovo autentično marokansko jelo. Morat ću pitati Adela, prijatelja Marokanca, ali nisam htjela pretjerivati zadnji put kad smo razgovarali jer sam ga već gnjavila da mi pronađe dobre internetske stranice sa sjevernoafričkim receptima. Provjeru autentičnosti ovog variva ostavit ću za sljedeći put

Prema onome što Wikipedija kaže marokanska se kuhinja često smatra jednom od najraznovrsnijih u svijetu, a to može zahvaliti brojnim utjecajima (tu nalazimo elemente berberske, španjolske, portugalske, maurske, bliskoistočne, turdke, hebrejske, mediteranske te afričke kuhinje) 

Ono što je karakteristično za marokansku kuhinju je obilato korištenje začina. Kosrite brojne začine koje su stoljećima dopremali iz raznih krajeva svijeta, ali služe se maslinama, limunima, narančama, šafranom i mentom koja se uzgaja u njihovom podneblju. Što se mesa tiče, najčešće se konzumira piletina, iako je puno omiljenija nešto skuplja janjetina, poznat je njihov couscous, a najpopularnije piće svakako je zeleni čaj s mentom. Njegovo ispijanje jedan je od duboko ukorijenjenih rituala u marokanskim obiteljima, a tehnika lijevanja čaja zna biti od jednake važnosti kao kvaliteta samog čaja. Čaj se toči s poprilične visine, a posluže vam ga besplatno ako uz njega zaključujete posao (pomalo kao naša TV prodaja – kupite ovo i ovo i dobit ćete sasvim besplatno još treću bespotrebnu stvar…)

Ono što će vjerne posjetitelje ovog bloga sigurnno zanimati je činjenica da se slatko obično ne poslužuje na kraju obroka. Jedna od najpoznatijih marokanskih slastica su tzv. gazelini rogovi za koje recept već neko vrijeme čeka u mom folderu pod nazivom “isprobati”

malo ulja
1 luk
korijen celera
žličica kima
kocka (povrtna, goveđa, koju želite)
1 pakiranje pelata
40 dkg slanutka
10 dkg graška
sok i korica ½ limuna
malo kardamoma (po želji)
korijandar ili peršin za posipanje

0) Večer prije stavite namakati slanutak
1) Ugrijte ulje i na njemu zažutite luk i celer (jedno 5-10 min) pa dodajte kim
2) Dodajte pelate i slanutak i goveđu kocku razmućenu u 4-5 dcl vode
3) Kuhajte jedno 10 min pa dodajte grašak, limun te kardamom i kuhajte dok slanutak i grašak ne omekšaju
4) Poslužite s malo peršina ili korijandra te za dodatnu egzotiku s naanom

... i svakako svratite opet ovih dana, nadam se da ću imati nešto jako veselo za vas

                                                  Verzija za ispis

Passe-partout [paspaRtu] je francuska riječ koja doslovno znači „prolazi svuda“, a koristi se ili za ključ koji otvara sva vrata ili pak znači da bilo što drugo (ne nužno ključ) odgovara posvuda, tj. da se može koristiti sa svim. Kod nas se ta riječ koristi za dio okvira za slike, a njeno zanimljivo značenje iskoristio je i Jules Verne u svom romanu Put oko svijeta u 80 dana pa je tako nazvao slugu glavnog lika Phileasa Fogga (sluga je puno proputovao i bio snalažljiv pa mu ime fino pristaje). 

A zašto vam ja sve to pričam? Zato što su kod mene peršin i kopar passe-partout začini. Što se mene tiče, malo jednog i malo drugog može u skoro svako jelo. Za peršin ćete se vjerojatno složiti sa mnom, za kopar vjerojatno nećete, ali nema veze. Moja ljubav prema kopru je vjerojatno ionako pretjerana

U knjizi Začini i začinsko bilje mr.sc. Marijan Borovac piše da su kopar poznavali Egipćani, Grci i Rimljani te da su ga rabili u ljekarstvu. Točnije, popržene sjemenke su se stavljale na rane. Osim toga, za Rimljane je kopar bio i simbol vitalnosti dok su ga npr. u Norveškoj rabili protiv nesanice. I najzanimljiviji dio: u srednjem vijeku se od njega spravljao ljubavni napitak (ako pronađem recept, javit ću vam, ne brinite). Da stvari ne bi bile prejednostavne pa da kopar ne bismo olako proglasili biljkom s pozitivnim vibracijama, od njega su u isto to vrijem pripremali i napitak koji je služio za bacanje uroka (ovo zvuči opasno pa se ne nadajte receptu, za takve stvari posjetite neki voodoo blog, ako ih ima ).

Sitno nasjeckani listići kopra dobro se slažu s kremastim sirevima, kiselim vrhnjem i jogurtom, a umak od kopra obično se poslužuje uz meso. Vrlo je popularan u Skandinaviji i u Rusiji gdje njime začinjaju ribu (naročito losose), rakove, juhe i složence od povrća, a rabe ga i za kolače i raženi kruh. Omiljen je u sjevernoj Africi kao začin za mesna jela.

Kod mene doma se kopar najčešće koristi uz mladi grašak, a ja gurnem malo kopra gdje god stignem (pod uvjetom da se dokopam svježeg jer je sušeni lišen svake arome), kao uostalom i u ove muffine u kojima ga po originalnom receptu nema. Recept je prilagođen prema onom iz knjige Creative Cooking on a Budget koju sam vam spomenula u postu o browniesima s kokosom.

Za 8 muffina vam treba:

300 g brašna za dizana tijesta
pola praška za pecivo ili malo Garanta
100 g omekšanog maslaca
pola šalice nasjeckanog svježeg vlasca
3-4 žlice nasjeckanog svježeg peršina
3 žlice nasjeckanog svježeg kopra
2 žlice mljevenog maka
sol
papar
10 dkg sira (gouda ili podravec npr – fino ga naribajte, onim ribežom za koricu limuna)
2 jaja (lagano ih istucite, nije potreban mikser za to)
250 ml mlaćenice (ili dio tekućeg jogurta, dio mlijeka)
2 žlice ulja
zrnca maka za posipanje

0) Zagrijte pećnicu na 200-210°C, nauljite i pobrašnite kalupe za muffine
1) Pripremite sve sastojke kao što piše gore u popisu pa zatim u zdjeli pomiješajte brašno, prašak za pecivo/garant, maslac, začine,mljeveni mak, sol, papar i sir
2) U drugoj zdjeli pomiješajte jaja, mlaćenicu i ulje pa im primiješajte suhe sastojke (tek toliko dok se povežu, nipošto mikserom, samo lagano)
3) Stavite smjesu u kalup, pospite zrncima maka i pecite jedno pola sata sve dok ne postignu finu smećkastu boju pa ih izvadite iz kalupa i pustite da se ohlade

Poslužite ih umjesto kruha uz neku finu juhicu.
Ovdje možete naći:
krem juhu od šampinjona
krem juhu od poriluka a la Shrek
juhu od povrća
krem juhu od špinata
slanutak

Ako neki od začina ne volite, slobodno ga zamijenite nečim drugim, možete dodati i malo chilli papričice ako volite začinjenije, a što se mlaćenice tiče, prodaje se u većim trgovinama pod nazivom „Stepko“ – konzistencijom podsjeća na neki jako rijetki jogurt pa ako ne možete doći do mlaćenice, pomiješajte tekući jogurt i mlijeko. Ako vas sir ne pretjerano ne privlači, možete i njega izostaviti, ali ako ga stavljate bitno je da ga što finije naribate.  I, naravno, uživajte u djelu svojih ruku... Ja sam ih pravila prošli tjedan i sve mi se čini da ću ponovno čim napišem ovaj post. 

 Verzija za ispis

Nakon one čokoladne torte o kojoj sam vam pisala prekjučer i  o kojoj ću misliti još dugo vremena, vrijeme je za nešto malo manje kalorično. Riječ je o jednom dosta plitkom kruhu koji se peče u Indiji, a naziva se naan.

U srednjoj Aziji, npr. u Afganistanu i Iranu sama riječ naan znači ”kruh” pa činjenica da ga se u engleskom jeziku često naziva naan bread i nema baš smisla (kruh kruh). Ova vrsta kruha podrijetlom je iz područja srednje Azije otkud se proširila na južnije dijelove pa je sad rasprostranjena u Indiji i Pakistanu.

Peče se u glinenim pećima koje se nazivaju tandoor, a obično se servira premazan s malo maslaca. Mogu mu se dodavati i razni začini poput kima  ili čak grožđica npr. Na zapadu se počeo konzumirati kad je porasla popularnost istočnjačkih restorana jer se obično poslužuje s curryjem.

Uz najbolju volju, više ne znam gdje sam pronašla ovaj recept, ali bio je s neke američke stranice, nažalost, ne snalazim se baš na indijskom dijelu weba 

za 4-5 komada vam treba:
1 paketić suhog kvasca
žličica smeđeg šećera
30 dkg brašna
sol
malo praška za pecivo (poprilično sam sigurna da to ne stavljaju u originalu, ali eto…)
žlica ulja
2 žlice jogurta
20-30 ml mlijeka (meni je trebalo 20 ml, a u receptu je pisalo 30)

0) Pomiješajte kvasac s malo tople vode (pola čaše npr ili malo manje) i smeđim šećerom pa ostavite jedno 10 min
1) Pomiješajte brašno, sol i prašak za pecivo pa im primiješajte ulje, jogurt, mlijeko i uzašli kvasac
2) Mijesite 5-10min dok ne dobijete elastično i mekano tijesto
3) Pokriveno ostavite da se diže jedno pola sata
4) Zagrijte pećnicu na 150°C
5) Premijesite, podijelite na 4 – 5 dijelova i izvaljajte u obliku elipse (ili najpribližnije tome što možete doći  ) tako da tijesto bude otprilike 1 cm debelo
6) Pecite jedno pola sata – ako nije gotovo, vratite natrag i malo pojačajte pećnicu

Poslužite s curryjem (čiji recept stiže za koji dan) ili nekim jelom s umakom. Sljedeći put kad ga budem pravila, mislim da ću ga razrezati pa napuniti mesom i dodacima (kao gyros).

                                          Verzija za ispis

„U kuhanju se krije neka vrsta magije: u biranju sastojaka, u postupku miješanja, ribanja, topljenja, dodavanja začina, u receptima iz drevnih knjiga, u starinskom priboru . [...] Dijelom mi u tome godi prolaznost: toliko priprema izvedenih s mnogo ljubavi, toliko vještine i iskustva uloženih u zadovoljstvo koje traje samo trenutak. I u kojem će samo nekoliko osoba uistinu uživati“

„Nosila sam u glavi recepte poput zemljovida. Sve vrste recepata; neke sam istrgnula iz časopisa ostavljenih u prometnim željezničkim postajama, neke saznala od ljudi što sam ih sretala na našim putovanjima, neki su bili čudne kombinacije vlastite proizvodnje.“

„Postoji neka vrsta alkemije u preobrazbi priproste čokolade u zlato mudrih luda, neke svjetovne čarolije koja bi se čak možda svidjela i majci. Dok radim, praznim glavu od svih misli i duboko dišem. Prozori su otvoreni, a propuh što struji kroz kuhinju hladio bi da nema vrućine što izbija iz peći i bakrenih posuda, para što se dižu iz temeljca koji se topi. Miješaju se opojni, sugestivni mirisi čokolade, vanilije, zagrijanog bakra i cimeta: sirov, zemljani vonj Amerike, vruća, smolasta aroma prašuma...“

Tako kaže Joanne Harris u svojoj knjizi Čokolada po kojoj je snimljen i istoimeni film. Istina, nisam uspjela pronaći točan citat koji sam tražila jer sam ovo ipak čitala prije 5-6 godina, ali vjerujem da ste i iz ovoga shvatili o kakvoj se čokoladnoj čaroliji radi. Što se same knjige tiče, moram reći da je ovo jedan od rijetkih slučajeva u kojima mi je draži film od knjige pa ako je i niste pročitali, a pogledali ste film – svejedno ste na konju (ja sam bila učinila nevjerojatno priblesav potez i čitala sam Čokoladu dok sam bila na dijeti – mislim da se takvo ponašanje već može svrstati pod etiketu mazohizma  )

Torta čiji je recept tu malo niže prava je filmska zvijezda (nema ni kapi brašna!!!). I ako je nisu uvrstili u već spomenuti film – učinili su kobnu grešku. Usudila bih se raći da je toliko dobra da je mogla zamijeniti Deppa i Binoche na plakatu  Ili da ipak ne pretjerujemo? Sve u svemu – ovo je istinska Čokolada.

Prvi put sam ovu tortu pravila kad su dečku dolazili prijatelji na druženje. Računala sam – čokolada, zašto ne? To sigurno svi vole. Kao i obično, nastupila je moja brzopletost i nisam pročitala recept do kraja. Već sam bila zamutila smjesu i upotrijebila sve sastojke kad sam shvatila da se torta peče u kupelji -  a ja nisam imala prikladne posude za talvo pečenje  Onda sam izorganizirala neku instalaciju koja je između ostalog uključivala 3 kuhače, a koje se ne bi posramio ni Leonardo da Vinci i gurnula sam to sve u pećnicu. Kad je sve bilo gotovo, izvadila sam kolač iz pećnice, prevrnula ga, kad tamo – strava i užas (tako sam ja mislila). Kolač je po čvrstoći nalikovao na nekakav žele, na jednom mjestu mi se nije dobro odlijepio, a sve skupa je imalo aromu kave (koju ne volim i boga pitaj zašto sam uopće do kraja slušala recept pa je stavila). Bila sam uvjerena da će svi misliti da ja ne znam ispeći ni najobičniji kolač od čokolade pa sam onako ljuta i iznervirana cijelu dozu prevrnula u kantu za smeće. Ostavila sam samo jedan komadić koji sam gurnula u frižider.

U međuvremenu sam nabrzinu napravila browniese s kokosom, a sutra ujutro kad sam ponovno onako puna nepovjerenja uzela komadić nesretne torte... savršenstvo. Torta se stisla i dobila sam nešto fino što se topi u ustima, kremasto i nadasve čokoladno. Ukratko, samo što nisam pošla do kontejnera vidjeti jesu li ostaci još tamo.  Ovaj kolač je vjerojatno jedan od onih na koji misle kad o čokoladi govore kao o „dekadentnoj“ namirnici ili kad kažu da je „grešna“ (kao što piše i na vrhu plakata za film – „sinfully delicious“).

evo sad ste i zavirili u moj frižider

Recept sam našla negdje na internetu i malo ga prilagodila svom ukusu, a inače je iz ove knjige (koju nemam pa me nemojte pitati je li valja  ). Pun je svega što vam zabranjuju pa ako želite izgledati poput one cure na reklami za anticelulitnu kremu Collistar (od koje mi padne mrak na oči svaki put kad naletim na taj jumbo plakat – što je bar 3 puta dnevno), nemojte čitati dalje. Ali ako ste već došli na ovu stranicu, vjerujem da vas takve sitnice poput jumbo plakata neće spriječiti pa slobodno nastavite :

22 dkg tamne čokolade
34 dkg maslaca
225 g šećera
125 ml mlijeka
6 jaja (srednjih do velikih – ne malih)
1 vanilin šećer
malo soli

0) Zagrijte pećnicu na 180, namastite kalup (vidi napomenu) maslacem i pokropite ga brašnom pa stavite sa strane
1) Na laganoj vatri miješajte maslac, šećer, vaniliju i mlijeko sve dok se maslac ne rastopi pa dodajte čokoladu i neprestano miješajte dok se ne rastopi (vatra ne smije biti prejaka jer će čokolada izgoriti)
2) Mikserom tucite jaja jedno 5min i na kraju malo posolite
3) Malo po malo dodavajte čokoladnu mješavinu u jaja (između svekog dodavanja dobro promiješajte). To radite polagano da vam topla čokoladna smjesa ne bi „skuhala“ jaja pa da ne dobijete čoko-kajganu umjesto torte. Kad ste dodali svu smjesu, sve dobro izmiješajte da dobijete jednoličnu mješavinu.
4) Ako želite (ja jesam) procijedite smjesu tako da na cjediljki eventualno ostanu neki komadići čokolade ili zgusnuto jaje. Procijedite smjesu u pripremljeni pleh.
5) Prokuhajte vode koliko je dovoljno da dođe skoro do pola visine većeg pleha (onog veličine pećnice) pa je ulijte u njega i u tu vodu stavite manji pleh sa smjesom. Voda za tu kupku mora biti vruća.
6) Pecite 40ak minuta, izvadite manji pleh iz vode i pustite kolač da se hladi 20 ak min. Nožem prođite oko ruba pleha da se torta sasvim odlijepi pa ga prevrnite na tanjur za posluživanje. Ako želite, možete ga ponovno prevrnuti na pravu stranu na neki drugi tanjur.
7) Hladite ga BAREM 3 sata prije posluživanja, a idealno bi bilo preko noći (vjerujte mi, isplati se malo strpiti)

Napomene:
- moj pleh je bio 28 cm promjera, ali može i nešto manji, sve do 24 je ok. Ako korisite pleh sa odvojivim dnom, trebli biste ga 2-3 puta omotati aluminijskom folijom tako da voda ne može ući u njega, ali ovaj dio nisam isprobala
- Umjesto dijela mlijeka (ili umjesto cijele količine) možete upotrijebiti kavu ili neki liker
- Pridržavajte se točno recepta i na kraju ćete se sigurno pridržavati za stomak

                                         Verzija za ipis

Nekad se osjećate kao ovaj tu jadni onemoćali Popaj? Istina, njemu je omiljeno jelo špinat na mlijeku, ali favorit br. 2 mu je zasigurno ova juhica... Ovo je prava stvar za unos vitamina i svih tih mikro stvarčica u organizam. Brzo se spremi, boja jela je užitak sam po sebi (iskreno, na ovu juhu sam se u početku odlučila upravo radi intenzivne boje), a okus je odličan.

U engleskom postoji izraz to boil down to something čije je značenje „svesti se na nešto“, a u slobodnom doslovnom prijevodu „skuhati se (dolje) do nečega“. Možda tajna podrijetla tog izraza leži u špinatu jer me uvijek fascinira kako se cijela ona zelena Himalaja na kraju svede na dvije do tri porcije, bilo juhe, bilo špinata u nekom drugom obliku (volumen se smanji za 3 četrvtine). Tako je naravno bilo i ovaj put. Ranim jutrom sam  (doduše tramvajem) odlepršala na tržnicu, pronašla zadovoljavajući špinat i nešto kasnije juha je bila na stolu. 

Inače, špinat je jednogodišnja biljka podrijetlom iz Azije. Oblici “divljeg” špinata pronađeni su u Nepalu i vjerojatno je upravo tamo ta biljka postala prehrambenim proizvodom. U antici nije bio poznat, a njegova se upotreba počela širiti nakon ranih muslimanskih osvajanja. U 7. stoljeću Perzijanski su je donijeli u Kinu. Arapi su špinat donijeli u Španjolsku i jedno vrijeme je u Engleskoj špinat bio poznat pod nazivom “the Spanihs vegetable”, odnosno, španjolsko povrće. Katarina Medici je bila velika ljubiteljica špinata i kad se udala za francuskog kralja, sa sobom je povela i vlastite kuhare koji su, između ostalog, pripremali špinat na način na koji je ona to željela. S obzirom na to da je Katarina bila podrijetlom iz Firence, određena jela pripremljena sa špinatom imaju dodatak nazivu “a la Florentine”, tj. na firentinski način.

Špinat najbolje raste u toplijim klimama, a najveći izvoznici te biljke su SAD i Nizozemska
Prema narodnoj predaji, špinat je jako bogat željezom (zbog toga figurira u već spomenutom crtiću). Iako je to istina, nije ipak toliko čudesan kao što se smatralo. Bogat je i kalcijem, raznim antioksidansima, magnezijem, folnom kiselinom te vitaminima A, C, E i K. ( ovdje to sve možete sebi vizualno predočiti ako pogledate u tablicu)

A sad evo i recepta – količine prilagodite broju ljudi za koje kuhate, tj, ravnajte se količinom špinata.

Za 300 g špinata:
malo maslaca
žličica brašna
2 krumpira (ne prevelika!)
povrtni temeljac (ili kocka razmućena u malo vode – goveđa ili povrtna, kako želite)
papar
sol
kopar
vrhnje
vlasac (po želji)

0) Očistite krumpir, izrežite ga na sitne kockice i dobro operite špinat
1) Rastopite maslac i dodajte mu žličicu brašna
2) dodajte povrće i pustite da se špinat „smanji“ od topline stalno miješajući
3) Prelijte temeljcem ili vodom s razmućenom kockom toliko da povrće bude pokriveno. Pustite da provri na laganoj vatri  kuhajte dok krumpir ne bude gotov (15ak min)
4) Miksajte štapnim mikserom dok ne dobijete kremastu juhu
4) Posolite, popaprite, dodajte kopar i vlasac ako želite i neposredno pred serviranje dodajte vrhnje

vrhnje možete poslužiti i odvojeno tako da 
svatko sebi stavi koliko želi

                                 Verzija za ispis

Piletina ili puretina pitanje je sad. S obzirom na to da često jedemo piletinu, odlika je pala na puretinu. “Naravno, samo da nije piletina”, zeza mene moj dragi, inače gorljivi ljubitelj piletine u svim oblicima. Ali na kraju je isto smazao ručak kao veliki i nije se nimalo bunio na odabir mesa…

U originalu ovaj recept umjesto piletine/puretine ima govedinu i umjesto vrhnja za kuhanje kiselo vrhnje. Ja baš nisam ljubitelj kiselog vrhnja u umacima pa sam taj dio malo improvizirala, a za bijelo meso sam se odlučila jer mi ga je taj dan bilo puno lakše nabaviti nego govedinu. Uostalom, recept je iz jedne strane kuharice s hrpom recepata za piletinu koju sam dobila za Božić pa sam prepostavljala da zamjena mesa ne bi smjela biti problem.

Inače, ovo je jelo dobilo ime prema ruskoj obitelji Stroganov. Oni su bili uspješni trgovci, vlasnici tvornica, zemljoposjednici i politička lica u rasponu od 16. do 20. st, a s vremenom su postali i plemićka obitelj. Poticali su poljodjelstvo, lov, ribolov, rudarstvo i solane, a u Rusiji je jako veliki broj baroknih crkava izgrađen upravo uz njihovu potporu. Većina članova te obitelji bila je zainteresirana za umjetnost, književnost, povijest i arheologiju, posjedovali su bogate knjižnice i zbirke umjetničkih djela. Njihova palača je jedno od glavnih turističkih mjesta u Sankt Peterburgu. Nakon Ruske revolucije 1917. godine, obitelj Stoganov je emigrirala u inozemstvo i svo njeno vlasništvo pripalo je državi.

Ovo  se jelo u Rusiji tradicionalno poslužuje uz krumpir, ali čest mu je prilog i riža. Jednom kad sam bila u  trgovini bio&bio, vidjela sam ovu crvenu rižu, a s obzirom na to da mi ju je nedavno preporučila jedna gospođa, odlučila sam je isprobati. Malo je drugačija nego obična bijela riža i bit će vam idealna ako volite rižu al dente, a i zgodno izgleda

A evo što između ostalog se na stranicama bio&bia  može pročitati o riži: 
"Postoje mnogobrojne vrste riža. Spominje se njih više od 1000. No sve one se mogu podijeliti u dvije skupine: indijsku, u koju spadaju duguljaste vrste, te japansku, koja sadrži okruglastu rižu. Riža se prvobitno uzgajala u Indiji, no danas predstavlja najkorišteniju žitaricu svijeta. Kina i Indija prednjače u svjetskoj proizvodnji riže. Prilikom kuhanja riža dugog zrna se bolje očuva cijela i manje se ljepi, dok je riža okruglog zrna mekša, vlažnija i ima tendenciju ljepljenja te je stoga pogodnija za jela u kalupima ili za deserte i kreme. Duga riža se stoga koristi u jelima koja zahtijevaju cijelo i odvojeno zrnje kao što su rižoti i slična jela. Riža, poput prosa, spada u lužnate žitarice, što znači da je treba obilato uvrštavati u jelovnike, budući da se danas zna da osnovu ljudske prehrane mora sačinjavati lužnata hrana. U usporedbi s ostalim žitaricama, riža ima najveću energetsku vrijednost."

Prilagođeno prema receptu iz: Tempting Chicken Cookbook

Vrijeme za pripremu 10 min (odlazak u trgovinu nije uračunat )
Vrijeme kuhanja: 15ak min

treba vam:
malo malsaca
2 žlice ulja
1 luk
2 češnja češnjaka
pureći file izrezan na kockice
25 dkg šampinjona
malo blage paprike
malo koncentrata rajčice
sol
papar
vrhnje za kuhanje ili kiselo vrhnje
drugi začini po želji (ja sam dodala kopar - kupila sam malo svježeg na placi pa ga sad guram u što god stignem jer ga obožavam, a u ovo se jako fino uklopio)

1) Narežite meso na kockice i gljive na ploškice te sitno nasjeckajte luk
2) Ugrijte maslac i ulje i dodajte nasjeckani luk i češnjak dok ne omekšaju
3) Dodajte komade piletine i pustite ih da se isprže pa dodajte i gljive i papriku. Pržite dok i gljive ne omekšaju
4) Dodajte vrhnje za kuhanje/kiselo vrhnje, koncentrat rajčice, sol i papar i pustite da se sve zajedno malo kuha, a pred sam kraj dodajte peršin i druge začine po želji
5) Poslužite toplo uz rižu ili tjesteninu

                            Verzija za ispis

Prvo, hvala vam svima koji ste glasali u izboru za blog dana. Meni vam inače puno više od glasova znači to što ima šačica vas koji redovno svratite, pročitate što ima novog, kažete sviđa li vam se nešto ili ne, date konstruktivan prijedlog ili kritiku. Tako svi učimo nešto jedni od drugih i osobno mi je puno draže da mi kažete, kao kolegica blogerica volim-kuhati (kod koje inače ima jedna vrlo primamljiva tjestenina) „ovo je nešto najgore što sam u životu probala“ nego „pozzzzz, dođi kod mene pa komentiraj“. O ukusima se na ovom blogu itekako raspravlja,  a o žicanju komentara uopće neću govoriti, možete i sami pretpostaviti koliko mi je ta pojava mila i draga.

Oni koji su redovno čitali ovaj blog ovih nekoliko mjeseci koliko je na bespućima interneta su vjerojatno upoznati s činjenicom da sam u prošlom semestru slušala Shakespearea na faksu i da mi je izlazio na uši i da je to bio najgori predmet u mom životu i da nisam znala kako se toga riješiti i da mi se u jednom trenutku činilo da to nikad neću ni položiti itd. itd. itd. Poslije kiše dolazi sunce (danas sam puna mudrih narodnih ) pa sam tako i taj ispit položila neki dan, i to s puno boljim uspjehom nego što sam se nadala. Kao što to obično biva, kad čovjek pogleda unatrag na nešto što je već odradio, to sve skupa i ne izgleda tako strašno (iako je ta ista stvar izgledala gotovo nesavladiva prije nego što se s njom uhvatilo ukoštac). Tako i ja sad razmišljam da pogledam još koju BBC-jevu adaptaciju Shekijevih djela, a prije svega mjesec dana mi se dizao želudac kad bih samo pomislila na Kralja Leara, Oluju ili ne daj Bože Richarda III.

Koje veze taj moj ispit ima s vama sad se vjerojatno pitate. Pa s vama nema baš neke posebne (osim ako neki od vas nisu slušali taj kolegij sa mnom? ), ali ima s ovim kolačem o kojemu će danas biti riječi. Naime, odlučila sam da ovaj kolač ide našem dragom Shakespeareu u čast  ... i činjenici da sam ga se riješila, naravno.  

U početku sam htjela da to bude nešto tipično britansko tipa Yorkshire pudding ili trifle ili fish and chips, ali kao što je to obično slučaj s ljudima koji su vage u horoskopu – predomislila sam se. Rodica mi je pričala o kolaču koji je jela s dečkom u Londonu i koji joj se strašno svidio, onda sam ga jednom probala u njenoj izvedbi pa je došao red i na mene da se okušam.

Smatra se da je ovaj kolač (engleski mu je naziv Sticky Date Pudding) prvi put ugledao svjetlo dana u kuhinji Francisa Coulsona 1960. godine u Lake Districtu, a navodno ideja za recept potiče s juga Engleske. Prema drugoj teoriji, začetnica ideje o nečemu ovako slasnom je bila vlasnica jednog puba u Millingtonu koja je desert kreirala 1907. za svoje posjetitelje. U svakom slučaju Coulson je bio taj koji je recept približio široj publici i ljubazno ga podijelio s ostatkom stanovnika kugle zemaljske ( a ne kao neki koje zamolite za recept za tortu pa vam ga oni ne daju iako uporno obećavaju da hoće, iako i vi i oni znate da ne žele)

nećete se ljutiti radi jednog pogleda straga? :)

2006 godine najpoznatiji američki proizvođač sladoleda Häagen-Dazs je imao natjecanje za novi okus sladoleda koji se proizvoditi u ograničenom izdanju (tj. trebao se proizvoditi od srpnja 2006. do siječnja 2007. godine), ali su ga zbog iznimne popularnosti odlučili uvrstiti među stalne okuse koje potrošači imaju na raspolaganju.

S obzirom na to da kod nas (nažalost!) nema Häagen-Dazsa, zadovoljit ćemo se i kolačem...

Treba vam:
20ak dkg datula
1 žličica sode bikarbone
1,5 dcl vode
12, 5 dkg masla
10 dkg šećera
2 jaja
14 dkg brašna

Za preljev:
3 šalice smeđeg šećera
7,5 dkg masla
3 dcl slatkog vrhnja
žlica ekstrakta od vanilije (ili vrećica burbon vanilije dr Oetkera npr)

0) Nasjeckajte datule na sitne komadiće (kao kad sjeckate luk, ili ako želite sebi olakšati život, izvadite im koštice pa ih ubacite u blender, tako je puno brže), zagrijte pećnicu na 180-190C i obložite pleh papirom za pečenje
1) Vodu pustite da provre, maknite je s vatre i dodajte joj nasjeckane datule i sodu bikarbonu pa pustite sve da zajedno provre, da se napravi pjena pa maknite s vatre i onda neka sve zajedno  odstoji 15-20min (obavezno!)
2) U međuvremenu mikserom tucite maslac i šećer pa dodajte jedno po jedno jaje i onda tucite sve dok ne dobijete homogenu pjenastu smjesu
3) Ugasite mikser i umiješajte mješavinu vode, sode i datula, može i malu žličicu ruma ako želite te brašno
4) Pecite 30-35min (provjerite je li pečeno pomoću čačkalice), a u međuvremenu pripremite umak
5) Sve sastojke za umak pomiješajte u posudi i miješajte na laganoj vatri sve dok se svi sastojci ne pomiješaju i dok se šećer ne  rastopi. Nek mješavina provri i onda pustite da lagano kuha još 2-3 min
6) Poslužite ohlađen kolač s preljevom i po želji s tučenim vrhnjem, sladoledom i/ili lješnjacima

datulje s vodom i sodom bikarobonom


boja kolača je od datulja, tu nema ni kapičokolade/kakaa

Napomena:
Ostatak umaka se drži u frižideru, a kad vam ustreba samo ga malo prije  izvadite dana sobnoj tempreaturi  ponovno postane tekuć 

                                                         Verzija za ispis

Za ove keksiće ima vjerojatno milijun recepata i nekih od njih je bilo i na bloger.hr-u, ali ja sam odlučila onih 999.999 ostaviti po strani i napraviti baš ove. Zašto?
Zato što ovi imaju priču.
Priča uopće nije istinita, ali... postoji.

Ovaj „keksološki mit“ spada u tzv. urbane legende. E sad, koga ne znanima što je to urbana legenda, nek preskoči ovaj dio i pođe na priču o keksićima, koga ne zanima ni to, nek se spusti još niže i pročita recept, a tko pak u svemu tome ne može naći nešto za sebe, pogriješio je adresu. Iskreno se nadam da ne spadate među ove zadnje, dakle:
prema Wikipediji, urbana legenda je svojevrsni suvremeni folklor, a u biti se radi o pričama (čitaj: izmišljotinama) za koje oni koji ih pričaju misle da su istinite.
Usprkos imenu, urbane legende ne moraju nužno biti smještene u gradu, a taj se izraz koristi da bi se ove novije legende ralikovale od starog folklora. Takve priče se nekad pojavljuju na televiziji, a u ovo naše informatičko doba često kruže e-mailom. Naravno, uvijek se to dogodilo „prijateljevom prijatelju“ (engl. FOAF – Friend Of A Friend)
Neke od najpoznatijih urbanih legendi su:
- Coriolis efekt prema kojem se voda koja se izlijeva u odvod u kadi ne sjevernoj hemisferi odlijeva u jednom, a na južnoj u drugom kružnom smjeru
- Krokodili koji navodno žive u kanalizaciji New Yorka i koji su tamo dospjeli jer su ih „nezadovoljni vlasnici bacili u WC“

Srodna tim pričicama je i ova o keksima kompanije Neiman Marcus koja još i danas kruži e-mailom (pa ako vas zaskoče ovakvom pričom, znajte da nije istina). Prema priči, neka žena i njena kćer su u robnoj kući Neiman Marcus u Dallasu u Teksasu nakon shoppinga pojele ove chocolate chip cookies u njihovom restoranu. Budući da su im se jako svidjeli, zamolile su konobaricu bi li im mogla dati recept. Ona je rekla da može, ali za „two fifty“ što su majka i kćer protumačile kao dva i pol dolara i pristale. Platile su karticom i otišle. Kad je majka dobila račun za svoju Visa karticu, na njemu je stajao iznos od 250 dolara. Nakon što se žalila nadležnima u Neiman Marcusu, oni su joj rekli da ne znaju što je njoj konobarica rekla, ali da joj oni ne mogu vratiti novac pa je ona bijesna podijelila recept svim prijateljima i zamolila ih da ga daju svima koje poznaju ako a Neiman Marcus ne bi zaradio više ni dolara na tom receptu. 

E sad, cijela ta priča ima (barem) dvije rupe, a to je da se kod Neiman Marcusa tada uopće nisu mogli jesti chocolate chip cookies, a osim toga, ta kuća nije primala Visa kartice. Ne zna se čiji je recept, ali je dobar... Čak su i od njega nastale razne verzije – ja sam isprobala ovu:

12 dkg masla
22 dkg brašna
1 veliko jaje
20 dkg smeđeg šećera
3 žlice kristal šećera
½ žličice sode bikarbone
½ žličice praška za pecivo
½ žličice soli
2 žličice esktrakta vanilije
navršak žličice kave
15 dkg  komadića čokolade

0) Zagrijte pećnicu na 140-150 stupnjeva i obložite dva lima papirom za pečenje
1) Mikserom pomiješajte obje vrste šećera, ekstrakt od vanilije i malsac
2) Nakon cca 1 minute, dodjte jaje i miksajte još jedno pola minute
3) Lagano miješajući  mikserom, dodajte i brašno, sol, sodu bikarbonu, prašak za pecivo i mrvicu kave
4) Na kraju rukom umiješajte komadiće čokolade (i da, smijete ukrasti žličicu smjese, ukusna je  )
5) Žličicom vadite hrpice smjese na papir za pečenje i ostavite između po 3-4 cm razmaka jer će se smjesa spljoštiti u pečenju (na jedan lim standardne veličine vam stane jedno 20 komada pa ćete morati peći u dva navrata)
6) Pecite 20-25min dok rubovi ne počnu hvatati boju
7) Potamanite svoj dio uz čašu hladnog mlijeka (dobro ste čuli, svoj dio, a ne cijeli pleh i čašu, a ne cijeli tetrapak  )

Napomena:
- Ova mrvica kave je uistinu mrvica, nemojte nipošto pretjerati s njom - ovo i dalje moraju ostati chocolate chip cookies, a ne coffee cookies :)
- za jedan keksić vam je dovoljan otprilike jedna žličica smjese

                                                      Verzija za ispis

Hmmm... otkud da krenem, ni sama ne znam. Opet je prošlo par dana od zadnjeg posta, ali sad je baš neka faza da sam u silnoj strci pa za blog na kraju ne ostane vremena. Malo ispiti, malo iščekivanje rezultata kod profesorice koja je očito zaboravila kako je to biti student i ne spavati noću radi nervoze, pa onda još neki mali poslić koji sam nabavila, a koji mi oduzima dosta vremena za pripremu, neki seminari i sl  A usto ovaj semestar imam i faks subotom (jednostavno sam se morala i ovdje potužiti na tu činjenicu  )

Ali zato danas imam nešto uistinu sjajno za vas.  Ako dosad niste isprobali ništa s bloga, ovo stvarno morate. I požurite jer ovo nije hrana za ljetne dane.

Tarte Tatin (čita se tart tatan – ovo an malo više kao da ono nepristojno kažete a? umjesto molim? kad vas netko nešto pita,  a vi niste čuli) je jedno od jela o kojima nam je na kolegiju o francuskoj kulturi govorila profesorica na fakultetu na prvoj godini. Imala je dobar izbor jela koja nam je predstavila... Što god sam od toga uspjela probati, svidjelo mi se. Tako je bilo i s ovom pitom. Pružila mi se prilika da je isprobam u Parizu kad sam bila na jednoj studenstkoj razmjeni i mmmm... ljubav na prvi pogled... hoću reći ugriz.

Kad sam se vratila doma, krenula je potjera po internetu za dobrim receptom za tu pitu. Prvi eksperimentalni pokušaj sam odradila zajedno s mamom, pita je nestala u minimalnom roku i znalo se da ide u službenu kuharicu. U međuvremenu ju je ona napravila još pokoji put i malo izmijenila vrijeme pečenja i na kraju dobila tako dobar rezultat da je bilo slučajeva da cijeli pleh pite nestane preko noći! Kakve je to posljedice imalo na želudac dotičnoga, možete samo zamisliti

A s obzirom na to da uglavnom volite pričice o hrani, ispričat ću vam koja legenda kruži u vezi ovog tako slasnog kolača. Odmah da vam kažem, ja u to sve skupa baš ne vjerujem, ali eto, zanimljivo je.

Predaja kaže da je Tarte Tatin nastala u hotelu Lamotte-Beuvronu u Francuskoj godine 1889. Taj hotel su vodile dvije sestre – Stéphanie i Caroline Tatin. Postoje različite priče koje se tiču samog nastanke pite, ali najpoznatija je ona koja kaže da je Stéphanie, koja je inače vodila kuhinju, jednog dana jednostavno bila prezaposlena i da je jednog dana htjela napraviti tradicionalnu francusku pitu od jabuka, ali da je ostavila jabuke da se predugo krčkaju u maslu i šećeru. Kad je osjetila intenzivan miris, pokušala je spasiti što se spasiti dalo pa je tijesto jednostavno stavila na vrh jabuka i sve skupa gurnula u pećnicu

Druga verzija priče kaže da su jabuke “slučajno” upale u karamel i da joj je ideja tijesta po vrhu “slučajno” pala na pamet, ali to baš ne drži vodu jer je ovo jednostavno predobro da bi bilo plod slučajnosti.

U svakom slučaju, gostima hotela se pita toliko svidjela da je ubrzo postala zaštitnim znakom te ustanove i to se pročulo sve do Pariza gdje se ubrzo počeo posluživati pod nazivom “pita sestara Tatin” u slavnom restoranu Maxim`s na Place de la Concorde gdje i danas stoji na meniju.

S vremenom se ova pita počela pripremati u raznoraznim  verzijama pa se tako pravi Tarte Tatin od krušaka, bresaka, ananasa pa čak i rajčica ili luka. Mislim da je klasična verzija ipak broj jedan 
 
Nadjev:  
15 dkg masla  
15 dkg štauba (može i obični šećer)
1 kg (otprilike) jabuka šećer-vanilija 
malo cimeta    

Tijesto:
34 dkg brašna (isprobala sam ono brašno za prhka tijesta i sjajno je)
6.5 dkg šećera
13.5 dkg masla
2 žumanjca
malo soli
malo vode

1) Umijesiti tijesto, formirati ga u kuglu i pustiti ga da malo odleži u hladnjaku
2) U pleh staviti maslo, štaub i šećer vaniliju i stviti u pećnicu da se malo zgusne i karamelizira(na 180C) – to traje 20-30 min i treba promiješati svako malo tako da šećer koji počne hvatati boju gurnete prema sredini
3) Dok je maslo sa šećerom u pećnici, oguliti i narezati jabuke na četvrtine, izvaditi im onu tvrdu sredinu
4) U pleh zatim dodati oguljene i narezane jabuke i položiti ih tako da okrugla strana bude prema dolje
5) Malo posuti cimetom (ovo ne ide u original, ali daje finu aromu)
6) Vratiti u pećnicu na 15-20 min
7) Nakon toga tijesto izvaditi iz frižidera, razvaljati ga na cca ½ cm debljine i položiti ga na vrh preko jabuka pa sve skupa vratiti u pećnicu (tijesto slobodno možete malo sa strane zavući u pleh bez obzira na tekućinu – sve će se to ispeći)
8) Pustiti da se peče dok jabuke ne dobiju narančastu boju i dok tijesto dobro ne potamni, cca 45min na 180C
9) Kad je gotovo dok je još toplo, položiti veliki tanjur na vrh i okrenuti
10) Može se posluživati uz šlag i/ili mascarpone (iako se meni to čini nepotrebno)

maslo i šećer nakon boravka od 20ak min u pećnici


razvaljano tijesto


tijesto preko pečenih jabuka


pečeno, prije prevrtanja


...poslije prevrtanja

Napomena:
1) Preporučuje se da se ova pita poslužuje topla, ali je sjajna i kad se ohladi
2) Ova količina je dovoljna za pleh 25 x 30 cm (ja sam danas pekla u nešto manjem okruglom plehu – 26 cm pa sam mrvicu smanjila dozu)

I na kraju uživajte u karameliziranim jabukama s finim prhkim tijestom....Ogladnila sam od ovog pisanja, idem po još jedan komad 

                                     Verzija za ispis

Danas je riječ o ... palačinkama. Svi ih pečemo – kad padne šećer u krvi i počne razmišljanje „a da mi je sad ovo, a da mi je sad ono...“, u frižideru uvijek ima koje jaje, malo mlijeka i brašna. Najbolja stvar s njima je što ih možete puniti čim god vam srcu drago. Tako se kod mene uvijek odvijaju prepirke tipa nutella ili mermelada, obične ili zapečene i sl

Palačinke postoje u većini krajeva svijeta, iako se njihovi sastojci razlikuju od kontinenta do kontinenta.  Europske palačinke (među koje spadaju i ove naše) su tanke, prave se od jaja, brašna i mlijeka i ne dodaju im se sredstva za dizanje. Najpoznatija vrsta su francuske crêpes  [kRЄp] koje su najkarakterističnije za francusku pokrajinu Bretanju odakle su se u početku i raširile po cijeloj Francuskoj. Servira ih se na sve moguće načine: tople, hladne, flambirane, sa slanim ili slatkim punjenjem. Postoje i kolači koji se prave od više slojeva palačinki, tzv. mille crêpes (doslovni prijevod: tisuću palačinki).

Osim eurposke verzije, ima još raznih afričkih i australskih te istočnjačkih, ali danas ću vam napisati ponešto o američkim palačinkama koje se često pojavljuju u raznoraznim američkim filmovima i serijama. One sadrže sredstvo za dizanje (najčešće prašak za pecivo) i različine količine jaja, brašna, mlijeka ili mlaćenice (*). Pomoću tih sastojaka se umuti smjesa koja je puno gušća od naše smjese za palačinke, a mogu joj se dodati i cimet i šećer.

Na zagrijanu i sasvim lagano namaštenu tavu se stavljaju krugovi debljine cca 1 cm, sredstvo za dizanje se “penje” prema gore, palačinka naraste i u tom trenutku je se okreće na drugu stranu, a sve to skupa traje jako kratko. Ove palačinke su dosta lagane i obično se poslužuju za doručak uz javorov sirup, maslac, maslac od kikirikija, mermeladu ili voće.

Osim toga, postoje različite varijacije pa ih se može napraviti tako da budu slane ili slatke, a u samu smjesu se nekad dodaju komadići čokolade ili voća kao što su kupine, jagode, banane. Za slanu verziju može se dodati sira ili komadiće slanine. Uglavnom ih se priprema tako da budu oko 10 centimetara u promjeru.

(*)
Mlaćenica (engl. buttermilk) je (kao što su mi nedavno objasnili) tekucina koja ostane nakon sto se vrhnje ulupalo u maslac, a može se kupiti kod nas u većim trgovinama pod nazivom “Stepko”. Ja još nisam probala

Za 8 palačinki vam treba:
3 veća jaja
12 dkg brašna
1 žličica praška za pecivo
1,4 dcl mlijeka
malo soli

0) Razdvojite bjelnjke od žumanjaka i od bjelanjaka napravite čvrsti snijeg
1) Žumanjcima dodajte brašno, prašak, sol i mlijeko i miješajte dok ne dobijete glatku smjesu
2) Bjelanjke lagano ručno umiješajte u smjesu
3) Lagano nauljite tavu (uistinu samo malo) i na ugrijanu površinu stavite nadjeva tako da dobijete jedan krugo od 10-15cm i 1 cm visok (poravnajte slobodno stražnjom stranom žlice)
4) Čim se podigne okrenite je i popecite samo još malo
5) Servirajte s čim god volite

Ovo je tipično američki brzinsko jelo (to se vidi iz priloženog – pravila sam ga usred učenja za ispite)  i za njega vam treba svega 15ak minuta. Da sve skupa ne bi bilo pretjerano amerikanizirano, jela sam ih s francuskom mermeladom. Tako nekako imaju bar dašak onog pariškog šarma...

                                                      Verzija za ispis

„Evo paštete“, kaže meni dragi sinoć gledajući Jadranku Kosor na TV-u u akciji Petrova trudionica. Pa da se naše poimanje paštete ne bi svodilo samo na naše bajne političare i na onu nutricionističku Hiroshimu zvanu kupovna pašteta, danas ću vam napisati ponešto i o tom francuskom specijalitetu

Pašteta se često servira kao predjelo uz tost, a pravi se od sasjeckanog mesa (najčešće jetre – pileće, svinjske, pačje, guščje i teleće) masnoće, začina, a nekad i s gljivama (npr tartufima iz regije Perigord), vinom, portom ili konjakom

U francuskoj kuhinji postoje dva tradicionalna načina pripremanja paštete:
a) pâté en croûte (doslovno: “pašteta u kori”) – to je pašteta pečena u tijestu, najčešće u obliku štruce
b) pâté en terrine (riječ terrine dolazi od terre što znači zemlja, a odnosi se na posudu za pečenje od terracote) – riječ je o pečenoj pašteti koja se tijekom pečenja stisne pa ju se za što dulje čuvanje prelije dozom želatine koja služi kao izolator.
Grublje mljevene paštete se zovu pâté de campagne (doslovno prevedeno: seljačka pašteta)

Najkontroverzniji oblik paštete je tzv. foie gras – pašteta koja se priprema od guščje jetre i za čiju je pripremu potrebno hraniti guske na sliu ne bi li im jetra narasla na zadovoljavajuću veličinu. S obzirom na to da je takvo hranjenje guski dugotrajan proces, te paštete su i najskuplje. Postupak je poznat još od antičkih vremena kad su se guske hranile smokvama, ali otkad su Europljeni „otkrili“ Ameriku, isti se proces odvija pomoću puno jeftinije kombinacije vode i kukuruza. Industrijski se foie gras u Francuskoj proizvodi u Perigordu i u Strasbourgu, ali ipak najveću količinu prerslih guščjih jetre uvoze iz Poljske, Mađarske i Izraela (tako im je puno jeftinije). U zadnje vrijeme ima jako puno polemika o tom bi li trebalo prestati s proizvodnjom takve paštete radi okrutnog načina proizvodnje.

Inače obožavam paštetu (priznajem, nekad čak i onu kupovnu...iako se trudim to ne prakticirati) i kad sam išla na prošli ciklus radionica francuske kuhinje ovaj recept je bio pravo otkriće. Tko god je dosad probao, oduševio se. Čak je i moja mama (inače zagriženi protivnik bilo čega što čak i nalikuje na paštetu) izjavila „pa ovo čak ne smrdi“ – najveći kompliment koji jedna pašteta može dobiti iz njenih usta (ipak, nije išla tako daleko pa da je proba, to bi ipak bilo preradikalno). 

Za popriličnu hrpu u kojoj će uživati brojni ukućani treba vam:
2 srednja luka
2 češnja češnjaka
20 dkg hamburgera (kuhane pancete)
50-80 dkg što svježijih pilećih jetrica (bez srca s kojima ih obično pakiraju)
10 dkg masla
konjak (što bolji, to bolje)
sol
papar

1) Narežite luk i hamburger na komadiće
2) Ugrijte malo ulja ili masla i zažutite na njemu luk i hamburger dok luk ne uhvati finu boju
3) Narežite jetricu na komadiće i dodajte u tavu te pržite jedno 5 min dok se ne popeče sa svih strana tj. dok ne bude potpuno ispržena
4) Ostavite da se potpuno ohladi i zatim stavite u blender i nasjeckajte tako  da dobijete više ili manje homogenu smjesu (ovisi kako volite)
5) Toj smjesi primiksajte maslo i konjak i na kraju  začinite po želji
6) Obavezno ostavite jedno 6 sati (najbolje bi bilo preko noći) u frižideru da se stisne

Napomena:
- u ovisnosti o tome koliko volite ušminkani ili prirodni izgled hrane, možete fino nasjeckati sve sastojke blenderom ili ih možete ostaviti nešto grublje nasjeckane
- isto tako, ako želite, možete paštetu staviti u neki rebrasti kalup  (kojeg onda treba malo premazati maslom prethodno) pa poslužiti gostima
- ne pretjerujte s količinama (u mojoj okolini je bilo slučajeva koji su pojeli skoro pa cijelu dozu jer su bili jako gladni i svidjelo im se, ali to nije dobro završilo za želudac određenih osoba) Inače, s normalnih količinama nećete imati nikakvih problema

Bon appétit!

Đumbir... riječ i ne djeluje baš inspirativno, zar ne? Barem ne na mene. Vjerojatno ni na one koji ga uporno nazivaju engleskom riječju ginger. Jest da nam taj nesretni đumbir nije baš neka ljepotica od riječi, ali nazivati ga ginger je ista stvar kao da odjednom peršin (ilitiga petrusin) počnemo zvarti parsley. Nešto tu jednostavno ne bi valjalo...  Jednako kao što ne valja ni sa stageom (što fali pozornici?), raznoraznim celebrity-jima (koliko god oni bili slavni), VIP korisnicima (ili hrvatski: korisnicima VIP-a), highlighterima (donedavno je rumenilo bilo dovoljno) i svim ostalim anglicizmima koji polako ali sigurno osvajaju životni prostor u vokabularu hrvatskog (?) jezika.

Kad ovo dolazi od studentice anglistike, jasno vam je koliko je sati (naime, u mojoj neposrednoj okolini su svaki dan ljudi koji od 99% svojih rečenica rade neke neobične hibride u kojima se na najčudnovatije načine miješaju konstrukcije engleskog i hrvatskog – nekad i sama podlegnem tom fenomenu, ali se brzo vratim u normalu). A na cijelu ovu jezikoslovno-puitansku digresiju me potakao ginger, pardon... đumbir.

U nekoliko primamljivih i zanimljivih recepata (uglavnom iz nekih stranih kuharica) sam u sastojcima naišla na ušećereni đumbir. Koliko ja znam, toga kod nas nema (a tko bi odolio čokoladnom kolaču s marcipanom i malčice kandiranog đumbira ili piti s indijskim oraščićima i đumbirom?)  pa sam se odlučila pokušati sama upustiti u avanturu zvanu kandiranje. Inače obožavam arancine, tj. kandiranu koru naranče i već sam sad zacrtala da će se to naći na listi božićnih slastica za dogodine (to naime zahtijeva 5-6 dana namakanja i domaće, neprskane naranče što će biti najlakše pronaći doma u Dubrovniku) pa sam mislila da ni đumbir neće biti loš.  A i četo bih ga viđala u policama u trgovini i onako sav kvrgav mi je uvijek bio simpatičan, ali nisam znala što da radim s njim. Sad je došlo i njegovih pet minuta...

zašto li je ona...


...dobila ime po ovome?
(veza mi nekako izmiče)

Moja draga tete Ksenija mi je za Božić poklonila jednu malu knjižicu o začinima pa ću vam otkriti što sam u njoj (zanimljivo) pronašla o đumbiru. Dakle:
- Od davnine se rabi u kineskom ljekarstvu, a ako vas to veseli znati, spominje ga i Konfucije
- Na sanskrtskom se nazivao stringa vera („tijelo poput rogovlja“) – callirhoe, je li ovo istina?
- Arapi su ga poznavali te se spominje i u Kuranu
- Europom se širi u 9. stoljeću, a bio je vrlo popularan pa su ga redovito stavljali na stol kao sol i papar
- U srednjem su vijeku pokušavali đumbirom liječiti kugu
- U 19.stoljeću su u engleskim pubovima gosti po želji mogli u pivo dodavati đumbirov prah
- Jedan je od temeljnih začina azijskih kuhinja
- U Europi se njegova upotreba smanjuje od 18.stoljeća, a tek je u novije vrijeme dostupan u svježem obliku
- Mljeveni korijen se dodaje medenjacima, kolačima, keksima, likerima i sirupima, naročito u Engleskoj, istočnoj Francuskoj i Nizozemskoj
- U Japanu se nekad poslužuje uz sushi
- Može biti učinkovit protiv prehlade, a kažu da je dobar i protiv morske bolesti

Začini i začinsko bilje, mr.sc. Marijan Borovac,
Mozaik knjiga, 2005.


10ak dkg korijena đumbira
šalica šećera
3 dcl vode

1) Ogulite đumbir (najljakše će vam biti ako otkinete koladić po komadić i ogulite ga žlicom, a ne nožem)
2) Narežite ga na tanke, tanke fete
3) Stavite vodu da provre, dodajte joj šećer i narezani đumbir i miješajte na vatri dok voda ne ishlapi i dok se šećer ne uhvati za komade đumbira
4) Još topli đumbir uvaljajte u malo kristal šećera

Napomena:
- Ovako pripremljeni đumbir možete koristiti kao aromatični dodatak za kolače ili ga (ako volite papreno-slatku kombinaciju) možete grickati samog.
- Aromatizirani šećer koji vam ostane u posudi nakon kandiranja đumbira možete iskoristiti za pripremu aromatičnog čaja
- čuvajte ga u hermetički zatvorenoj kutiji

Uzdah. Ni ove godine ništa od toga...

U mojoj obitelji su maškare uvijek imale važno mjesto – tome se posvećivalo puno razmišljanja, planiranja, energije i vremena. Kad sam bila mala, svake godine sam imala priliku pretvoriti se u nešto drugo. Indijanac, gospodin u fraku (te godine me jako ljutilo što je moja rodica bila gospođa u raskošnoj haljini – bile smo „par“ pa je trebao „dečko“...), nekoliko verzija klauna, svemirac, jednom u srednjoj školi čak i kostur (inače ne volim te „spooky“ maske), samo nikad: princeza. A za tim mi je (kao i svoj onoj sili Pepeljuga, Snjeguljica i inih princezica u dječjim maškaranim povorkama) srce čeznulo... Mama bi uvijek rekla: „Ma daj, pa bit će hrpa princeza, daj da smislimo nešto drugo“. I smislile bi mi nešto drugo i svake godine bi to bila odlična maska. Baba bi se prihvatila šivaće mašine i za nekoliko dana i nakon nekoliko probnih „seansi“ nastala bi prekrasna maska. Eno ih i sad još u babe u šufitu (to vam je dubrovački za tavan, ali kako mi to uvijek zovemo „šufit“ bilo mi je nepojmljivo napisati babin tavan  ), ima ih još iz doba kad ih je baba šila za mamu i dunda (tj. ujaka), pa onda za mene, a sad se šije za mog malog brata (ove godine je charleston djevojka :) ). Tu i tamo te haljine vide svjetlo dana jer se uvijek netko sjeti da u babe Ine ima svega pa svako par godina dožive ponovno svojih pet minuta.... Tako i treba.

Što se mene tiče, ove godine ništa od maškara – čekaju još dva ispita – jedan veći od drugog. Na stolu dvije hrpe knjiga, smanjuju se nehumano malom brzinom. Gledaju one mene, gledam ja njih i tako...  Valjda ću ih se riješiti do kraja mjeseca. Već dvije godine sebi govorim kako treba sjesti na autobus i poći vidjeti na jedan dan kako izgleda karneval u Veneciji, ali nikako da to i učinim. Kasnije će mi biti žao što nisam.

Lani je zato bilo veselo. Nije bilo baš kao u Veneciji, ali je bilo i više nego dobro. Tema zabave je bila doba Marina Držića i ja sam konačno dobila priliku da budem barem nešto slično princezi. Ovom prilikom, ako ovo čita, a vjerojatno hoće, javno mami dajem do znanja da je moja jedina trauma iz djetinjstva koju je ona prouzrokovala (to što nisam bila princeza u maškarama) lani došla kraju

lanjsko maškarano izdanje

Dakle, najbliže što sam ove godine došla maškarama su bile ove krafne.... I moram priznati da su bile dostojna utjeha.  Bila sam se malo isprepadala radi svega što s njima treba „pazi da ti ne izgore, pazi da unutra ne ostanu sirove, pazi da te ulje ne poprska, pazi da imaju žuti obruč...“, ali na kraju nije bilo problema. Valjda je to početnička sreća.

Ovo je stari recept iz jedne prastare obiteljske kuharice kojem sam ovaj put napravila jednu malu preinaku. Inače kod nas doma u kuharici imaju „pokladnice 1“ i „pokladnice 3“. Gdje su nestale „pokladnice 2“, zašto se u kuharici uopće zovu pokladnice kad ih mi svi zovemo krafne i zašto uopće imamo taj br. 3 kad radimo samo „pokladnice 1“ su misterije na koje nemam odgovor...

Kvas:
1 kocka svježeg kvasa
žlica šećera
žlica brašna
1 dcl mlijeka

Tijesto:    
40 dkg brašna za dizana tijesta 
sol   
1 dcl mlijeka  
5 dkg masla  
5 dkg šećera
3 žumanjca
2 žlice ruma

mermelada za punjenje
štaub za posipanje 

1) Stavi se kvasac da se diže (detaljnjije o tome: ovdje)
2) Rastopiti maslo
3) Brašno ugrijati (ili jednu minutu u mikrovalnoj ili malčice u pećnici) i posoliti, u njega staviti rastopljeno maslo, žumanjca, cukar, mlijeko, rum i dignuti kvasac
4) Tuče se mikserom (s onim spiralnim žlicama za tijesto) tako dugo dok se ne ljušti od žlice - to je 10 do 15min
5) Tijesto se pokrije i ostavi na toplom mjestu da se diže dok ne poveća volumen skoro za duplo
6) Dignuto tijesto se stavi na pobrašnjenu površinu, razvlja i režu se čašom krugovi
(Izađe cca 40kom što je jednako 20 pokladnica)
7) Na sredinu kruga staviti žličicu mermelade i pokriti drugim krugom tako da obrašnjena strana dođe gore
8) Prstom okolo malo utisnuti i rezati krafne drugom čašom s malčice manjim promjerom
9) Složiti ih na brašnom posutu krpu, pokriti i pustiti da se dižu na toplom
10) Peći u puno ulja (ako je prevrelo, pocrne, ako je premlako, popiju previše ulja)
11) Pečene se ocijede (na salveti) i pospu štaubom ili šećer vanilijom

- tanko razvaljajte tijesto
- pobrašnjenim rubom čaše režite krugove
- na polovicu krugova stavite malo mermelade


- pokrijte krugove s mermeladom preostalim krugovima
- utisnite rubove prstima
- režite ponovno krugove ali ovaj put malčice 
manjom čašom


- pustite ih da se dižu na pobrašnjenoj krpi pokriveni drugom krpom (i to na toplom)
- na kraju dobijete ovo


- pržite ih u dosta masnoće i nemojte 
da bude gužva u posudi - pecite npr 3 po 3

Napomena:
1) U originalnom receptu je pisalo 25 dkg brašna, ali to je jednostavno bilo preljepljivo i ja sam malo po malo dodavala brašno i na kraju završila na 40 dkg ( vi možete krenuti s 35 npr. pa vidjeti treba li još)
2) Trebalo bi ih se peći poklopljene, ali ja taj dio recepta nisam pročitala (po običaju) i svejedno su dobro ispale ( a i kad je poklopljeno ne vidiš što se unutra događa pa je meni ovako lakše)
3) Pustite ih da uhvate boju prvo s jedne strane pa tek onda okrenite na drugu – tako ćete dobiti svjetliji obruč po sredini
4) Ostatke tijesta ponovno mijesite sve dok ne potrošite svo tijesto
5) Nemojte ih jesti baš direktno nakon pečenja, pustite ih 5min i onda navalite... najbolje su dok su još lagano tople

buhtle su plazile jezik, krafne se smješkaju


i nakon ovoga...


... sve što vam ostane je ovo

predrasuda ž
1. proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan sud zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima [rasna ~]
2. zaziranje od čega utemeljeno na drugačijim običajima ili navikama (prema vrstama jela, u izboru jestive/nejestive hrane itd.) [imati/nemati ~; bez ~]

Dakle, predraduda pod 1 je ono što ja najčešće imam prema stvarima koje se besplatno dijele – besplatne novine (=hrpa reklama, malo trača i možda jedna korisna informacija u 20 stranica), besplatan uzorak (= zašto bi mi besplatno davali nešto što valja? ili ako slučajno i valja sigurno je besramno skupo pa očekuju da ću se putem uzorka „navući“), besplatna degustacija (= ovo sigurno nitko ne kupuje pa se nadaju da će se možda svidjeti 1/500 osoba koje probaju ne bi li prodaja porasla za 0,001 % kao što to Šef očekuje), besplatna demonstracija masaže (u Vašem domu! – da stvar bude gora = nikad ih nećete istjerati iz stana) pa naposlijetku i besplatne knjige (= da u njima ima išta pametno za pročitati, nosile bi naljepnicu s cijenom koju kasnije jedva odlijepite i uvijek ostane ono malo ružno za što se lijepi prašina). Kako ja vidim situaciju: ako je besplatno, nešto fali/ne valja...

Ali kao što definicija kaže, predrasuda je proširen,unaprijed postavljen ( a samim tim često i netočan) sud. Tako sam lani tijekom mjeseca knjige kupila neku knjigu u Algoritmu ( ne pitajte me koju jer pojma nemam – meni bi tamo trebalo zabraniti ulaz jer ne znam zadržati novčanik u torbi...) pa sam pogodite: besplatno uz nju dobila jednu malu rozu kuharicu koja je nosila naslov Kafkina juha. „Tipično za nešto besplatno“, pomislih...
Ali bila sam sasvim u krivu.

Knjižica u sebi nosi 14 recepata napisanih u raznim stilovima tj. onako kako bi ih na svoj prepoznatljiv način napisali svjetski poznati pisci. Nisam još pročitala sve, ali među onih nekoliko koje jesam, a sve u skladu s mojom ljubavi prema francuskom jeziku i svemu ostalom, pročitala sam Tiramisu a la Proust. U kvalitetu njihovog recepta nisam sigurna pa nakon književnog intermezza slijedi provjereni recept...

... Iako pomodnost i udobnost kavane najčešće jesu u obrnutome razmjeru, jednog studenog dana u ožujku našao sam se na bulevaru Beaumarchais, u kavani čiji su vlasnici, iz svog sjedišta nesumnjivo daleko od dijela grada u kojem sam se našao, uspjeli pronaći zlatnu sredinu, tako da lokal nije nudio ni otmjeni stil ni udobnost. Mješavina smeđih sofa, svijetlog drva i crvenih zidova izgledala je kao dio jedinstvene cjeline, pošiljke pristigle iz svijeta koji nema pojma o svijetu kojem se nudi. Plod svega bijaše toliko dobro prostudirana prosječnost da je svima gromoglasno objavljivala svoju nazočnost. Zagledan u capuccino koji su mi poslužili u odbojnoj visokoj bijeloj šalici, a čija se površina kaotično pjenila, bez imalo osjećaja za mjeru posuta čokoladom, s tugom sam se zamišljao nad činjenicom da dob sada od mene zahtijeva da se zaustavim i odmorim kad tijelo to traži, a ne kad mi oči privuče nešto ili netko čemu nije moguće odoljeti. Ipak, čim sam otpio gutljaj toplog napitka, u glavi mi se ukazalo sjećanje: čokoladni prah na pjeni mog capuccina pretvorio se u kakao na površini tiramisua koji sam prvi put kušao jedne večeri u vrtu u Combrayu, gdje je moj otac priredio večeru dobrodošlice nekadašnjem veleposlaniku u Rimu koji se s kćeri nedavno bio vratio u naše susjedstvo.

[...]

Ovaj put zatvorih oči i otpih raskošan gutljaj napitka, uviđajući da to što tražim ne obitava u capuccinu već u meni. Toplo piće bijela pokrova bijaše moj vodič u podzemnom svijetu, a pomoći će mi da oslobodim sidro koje te teško dohvatljive uspomene drži čvrsto ukotvljene u dubinama moje svijesti.

Razgovarasmo odvojeno od drugih. Zakriven krizantemama i znajući da nitko ne vidi kako smiješno po svoj prilici izgledam, skupih hrabrost, odlučivši zaprositi je na licu mjesta, no kad zaustih, ona mi u usta stavi punu žličicu te čudesne mješavine pa ušutjeh. Nikada u životu nisam tako prihvatio nešto u usta, osim od majke kad mi je davala lijek prije no što bi me poljubila za laku noć. Dok gutah taj rajski pripravak, uvidjeh da me je posve prožela neviđena hrabrost. Moram je navesti da shvati što osjećam. „Proživljavam nešto što još nisam osjetio“, rekoh, no prije no što uzmognuh nastaviti, oglasi se ona.“ Znam, svima je tako prvi put. Kuharovu tiramisuu jednostavno nema premca. Otac kaže da nes je već spasio od tisuću međunarodnih sukoba i da bez njega ne bismo održali mir u Europi. Madame Verdurin već je pokušala sve ne bi li se domogla recepta no Otac ga nije dao čak ni milanskom vojvodi“. Moji osjećaji prema njoj bijahu toliko snažni da mi se zavrtjelo u glavi, pa sam pomiješao i misli i govor, više ne znajući točno što sam izgovorio,a što tek pomsilio. Osjeća li ona što prema meni? I protiv volje uskliknuh „Moram znati!“. Ona nastavi „Već ćete doznati. Kuhar uvijek počinje od kave, svježe i jake, ali rashlađene na ledu, da se piškote ne raspadnu, te savoiarde koje redovito šalju iz Italije. Njih natopi kavom, okrene ih pa položi u zdjelu kao temelj budućeg djela. Tajna je u tome što kavi uvijek pridoda amaretto, koji mu je pri ruci dok radi“. Jedva sam se održavao na nogama. „Zatim uzme jaja i odvoji žumanjke pa ih pomiješa sa šećerom i tako stvari podatnu kremu. Od bjelanjaka istuče snježni stožac“. Da bacim se s te snježne planine. „Potom ponovno sjedinjuje te dvije mješavine“, oh to blaženo sjedinjenje, „a tek zatim dodaje sir malo-pomalo, te na koncu još malo amaretta. Nakon toga kremastu smjesu rapoređuje po piškotama i nastavlja tako sloj po sloj, piškote pa krema, djelo završavajući kremom, koju iz sita posipa kakaom u prahudobro pazeći da mu ne promakne ni jedan jedini centimetar“ Na te riječi zateturao sam natrag i onesvijestio se.

Kafkina juha: cjelovita povijest svjetske književnosti u 14 recepata
Algoritam, 2006.

A ako vas zanima otkud tiramisu vuče korijene evo nešto i o tome...
U 17.st u Sieni na sjeveru Italije je napravljen desert sličan tiramisuu povodom posjete vojvode Cosima di Medicija III (1642 - 1723) koji je recept sa sobom odnio u Firencu gdje je kasnije bio jako popularan među mladim engleskim intelektualcima.

U početku je to bio desert s kremom na bazi jaja, a mascarpone se počeo koristiti nedavno, u 20.stoljeću. Staru verziju kolača su, kako legenda kaže, rado jele venecijanske kurtizane koje su trebale „nešto da ih podigne“ (tal. tirami su – otud ime) u kratkom vremenu između brojnih ljubavnih sastanaka. 

Sada je toliko popularan da na internetu možete pronaći stranice koje vam nude preko 80 različitih recepata za tiramisu, a sad evo pak onoga koji ja koristim (jedan od 2 omiljena kolača mog dragog, drugi je čokoladna pita s mascarponeom – primjećujete li sličnost?)

50 dkg mascarponea
4 žumanjca
1 vanilija
10 dkg štauba
2.5 dcl vrhnja za šlag ili 3 vrećice šlaga
crna kava
rum ili amaretto
mlijeko
piškote (domaće po mogućnosti)
žlica kakaa u prahu

1) Skuhati kavu i pustiti je da se ohladi
2) Na pari miješati žumanjca sa štaubom dok se smjesa ne zgusne (cca10-15min) – ne skraćujte ovaj korak jer kasnije o tome ovisi čvrstoća kreme
3) Istući slatko vrhnje
4) Kremu ohladiti, primiješati joj mascarpone i slatko vrhnje
5) Napraviti mješavinu za namakanje piškota od mlijeka, kave i ruma
6) Slagati red piškota pa red kreme pa opet piškote i opet kremu
7) Posuti kakaom i  dobro ohladiti

U sred učenja (kad je brzina prolaženja vremena obrnuto proporcionalna količini vremena koja preostaje do ispita), nema boljeg rješenja od dobrog starog – sendviča. Malo kruha i između njega bilo što što volite/imate u frižideru…
Da ne biste pomislili da vam idem prodavati maglu pa vas učiti kako se pravi sendvič za početak ću vam prepričati što sam pronašla o povijesti sendviča:
- prvi oblik sendviča se pripisuje židovskom mudracu Hilelu Starijem koji je navodno stavio meso u beskvasni kruh zajedno s aromatičnim travama tijekom Pashe
- tijekom srednjeg vijeka debele šnite obično ustajalog kruga su služile kao podlošci za hranu (tj. umjesto tanjura). Nekad bi ih pojeli oni koji su s njih jeli meso, nekad bi ih dali jadnim prosjacima, a nekda s njima nahranili pse. Uglavnom – to je jedan od preteča današnjeg sendviča
- Na srednjem istoku, na Mediteranu i u drugim dijelovima Europe, jelo koje se sastoji od mesa, sira, začina pa čak i voća između dvije kriške kruha je postojalo puno prije nego što je riječ sendvič došla u upotrebu.
- Sendvič je ime dobio po Johnu Montaguu, 4. Grofu od Sandwicha (18.st), koji niti je to jelo izmislio, niti ga je unaprijedio. On je volio sendviče jer su mu omogućavali da nešto pojede dok karta, a sve to bez prljanja igraćih karata. Inače, njegova grofovija se nalazi u Kentu u Engleskoj, a ime Sandwich dolazi iz staroengleskog i znači "pješčano mjesto" 

John Montagu, 4. grof od Sandwicha,
 1783, Sir Thomas Gainsborough

Kombinacije raznih sendviča su praktički bezbrojne, a evo nekih od najpoznatijih/onih s najzanimljivijim naslovima:

- BLT (Bacon, Lettuce, Tomato) – vrlo popularan sendvič od slanine, salate i rajčica

- Caprese - mozzarella, rajčice i svježi bosiljak

- Croque-monsieur – (u slobodnom prijevodu hrskavi gospodin) – francuska verzija tostiranog sendviča s rastopljenim sirom po vrhu

- Croque-madame (hrskava gospođa) – isto kao poviše samo s još jednim jajem na oko preko svega

- Hamburger 

- Hoagie – vrsta sendviča sa svim i svačim koji je popularan u Americi (sjećate se Billa Cosbyja kojemu žena ne da da jede previše “hoagies”  )

- Sendvič s maslacem od kikirikija i mermeladom (moram priznati da me ovaj nimalo ne privlači)

E sad, ono što vam ja predlažem je da napravite jedan fini sendvič nakon kojeg vas neće peći savjest što ste pojeli samo „glupost za ručak“. Iako je lijepo krenuti od samog početka pa sve napraviti sam, nekad za to jednostavno nema vremena pa zato pođite lijepo u najbližu pekaru i za cca 5kn kupite pola kila tijesta za kruh...

Osim toga vam treba:
šaka krupno nasjeckanih badema
šaka krupno nasjeckanih pistacija
začini po želji (npr majčina dušica)
10ak dkg šunke
malo masla
malo salate

0) Zagrijte pećnicu na 180ºC i obložite pleh papirom za pečenje
1) U kupljeno tijesto umijesite bademe, pistacije i začine
2) Oblikujte 4 plosnata kruščića
3) Pecite cca 40min
4) Dok je još toplo nadjenite ili ovim gore sastojcima ili nečim po želji
5) Uživajte

prije...


...i poslije pečenja

Na ovaj način dobijete fini topli sendvič, a s minimalno truda. Imate osjećaj da je kruh vaš, a oduzme vam minimalno vremena – upravo ono što meni treba ovih dana (od sutra je situacija već malo lakša, ja se nadam...)

i jedan sendvič iz ispitne perspektive

Ako ste i vi kao (malo veće) dijete gledajući američke filmove čeznuli za kolačićem koji bi vam otkrio što nosi budućnost, evo vam prilike da i svoju i budućnost onih oko sebe uzmete u vlastite ruke – napravite kolačiće sami, a unutra napišite što god želitre (može i malo varanja – kolačiće s porukama koje su prikladne za razne osobe rasporedite na različite hrpice )

Kolačići sudbine su hrskavi keksi koji se u zapadnom svijetu uglavnom vezuju uz kineske restorane gdje se poslužuju kao desert. Poruke koje se unutra nalaze sadrže dosta općenite “mudre” izreke, a neke verzije dolaze s popisom sretnih brojeva koje onda mnogi koriste kao brojeve za lutriju.
Unatoč njihovom kineskom imageu, kolačići sudbine su nastali u Kaliforniji početkom 20. stoljeća. Danas se Los Angeles i San Francisco “bore” za titulu grada koji je osmislio tu popularnu slasticu (a ustvari se ne zna gdje je točno kolačić sudbine nastao – dva ondašnja poznata kuhara su obojica tvrdili da su ga izmislili)

Legenda kaže da je jedan revolucionar u 13. i 14. st. kad su Mongoli vladali Kinom došao na ideju da žumanjak u tradicionalnim mooncake (ne znam postoji li prijevod kod nas) kolačima zamijeni porukom na rižinom papiru s danom na koji je trebalo organizirati ustanak protiv Mongola. (i9nače, ti mooncake kolači se jedu u Kini za vrijeme jesenskog festivala, imaju oko 10 cm u promjeru i punjeni su pastom lotosovog cvijeta, a u sredini imaju žumanjke iz pačjih jaja. Često se serviraju uz čaj). Mongoli nisu shvatili što smjera i ustanak je bio uspješan pa je započela dinastija Ming. U sjećanje na ovaj događaj Mjesečev festival se slavi uz mooncakes s porukom. Zato postoji i objašnjenje da su kineski doseljenici u Americi u nedostatku sastojaka za tradicionalne mooncakes, ove zamijenili nešto jednostavnijim kolačićima – kolačičima sudbine.

mooncake

A da ima ponekad nešto i u praznovjeruju, pokazalo se 2005. godine kad je na jednoj od američkih lutrija bio rekordan broj onih koji su postigli drugi dobitak (čak 110) – svi oni pouzdali su se u iste brojeve koje je tvornica Wonton Food tiskala na papirićima unutar svojih keksića.
Ne vjerujem da ćete baš s ovim mojim receptom dobiti na lotu, ali svakako sebi možete učiniti ove božićne praznike još malo zanimljivijima...

Za 15-20kom:
5 žlica otopljenog masla
4 bjelanjka
11 dkg štauba
11 dkg brašna
sol
3 žlice vrhnja
žličica ekstrakta badema (ili jedna šećer vanilija)

0) Pripremite papiriće s porukama (ne smiju biti preveliki ni predebeli cca 1 cm široki i max 10cm dugi
1) Zagrijte pećnicu na 200C i obložite pleh papirom za pečenje pa ga još malo namastite
2) Rastopite maslo
3) Istucite bjelanjke (ne morate dobiti jako čvrst snijeg) pa im dodajte šećer i zatim brašno, sol, maslo, vrhnje i ekstrakt
4) Sve to pomiješajte tako da dobijete homogenu smjesu
5) Uzmite žlicu smjese i rasporedite je u što tanjem sloju na namašteni papir tako da dobijete krug od jedno 10cm promjera
6) Pecite 6-8min dok vanjski ruboci ne počnu tamniti
7) BRZINSKI (ali uistinu brzinski): odlijepite tankim nožem kolačić od podloge, stavite poruku na sredinu i prekolopite (sada imate polukrug)
8) Taj polukrug presavijte preko ruba neke čaše ili zdjele tako da dobijete slovo U – poput ovih kolačića na slici i držite malo dok se ne prohladi da zadrži oblik
9) Ponavljajte postupak sve dok ne potrošite smjesu

napomena:
- pecite samo 2 po dva kolačića jer se jako brzo hlade, a kad se ohlade onda ih više ne možete oblikovati –  budite brži od Schumachera inače od kolačića ništa
- pazite da vam podloga bude dobro namaštena da se kolačići lako odlijepe

Nekoliko ideja za poruke unutar kolačića:
- Ako želiš dugu, moraš podnijeti malo kiše
- Prvi korak prema boljem životu je da ga osmisliš
- Vjeruj svojoj intuiciji
- Način da dospiješ tamo gdje želiš je u tome da konačno kreneš
- Očekuj neočekivano
- Ljubav je poput divljeg cvijeta. Raste na neočekivanim mjestima
- Ljubav je pobjeda mašte nad inteligencijom
- Odluči što želiš i kreni po to!
- Moli za ono što želiš, ali radi za ono što trebaš
- Sreća je rezultat pametnog planiranja
- Vrijeme je za sklapanje novih prijateljstava
- Onome koji se smije na vlasiti račun niukad ne ponestaje materijala za smijeh
- Ne slijedi stazu. Idi kud je nema i ostavi trag
- Učini to danas. Već će sutra biti nezakonito.
- Ako ne uspiješ otprve... promijeni definiciju uspjeha
- Sačuvaj staro, upoznaj novo
- Zar ne bi trebala raditi nešto korisno?

Eto...ostavljam vas da se igrate proricatelja sudbine...

Božić se sve više i više približava i s njim dolazi i vječno pitanje poklona za koje ću s vama podijeliti jednu ideju. Najljepše je kad otvorite paketić pod borom, a tamo stoji nešto za što je netko uložio barem 5minuta svog vremena i napravio sam. Lijepo je vidjeti da je poklon uistinu namijenjen nekome kao osobi, a ne samo „odrađen“, tj. kupljen tek toliko da se nešto kupi. Tako za čokoljupce u vašoj blizini ovaj Božić možete pripremiti male čokoladne diskove s raznim orašastim plodovima na vrhu. Zamotajte ih u celofan ili spremite u neku lijepu limenu kutijicu i direkt pod bor!

Kao i recept od neki dan, i ovo je tradicionalno božićno francusko „jelo“. Ovi sitni zalogajčići su najrasprostranjeniji na jugu, točnije u Provansi u gdje čine obavezni dio božićnog obroka. Oni pripadaju zadnjem dijelu ručka u kojem se jede tzv. „13 božićnih deserata“. (ako se pitate zašto baš 13, zbrojite Isusa i njegovih 12 apostola) Koliko god vam to preobilno zvučalo, puno je skromnije nego ono što se obično nalazi na našim stolovima za božićni ručak... Radi se o tamnom i svijetlom nugatu, kruhu začinjenom maslinovim uljem, raznim orašastim plodovima te sušenom i svježem voću. Među tim slatkarijama nalaze se i „mendiants“ što doslovno znači prosjaci koji simboliziraju četiri monastička reda i boju njihovih halja:
- grožđice za dominaknce
- lješnjaci za augustince
- suhe smokve za franjevce
- i bademe za karmelićane

Provansa

Ovo je naravno, klasična tradicionalna varijanta, ali vama nitko ne brani da se igrate bojama i okusima.. Čokoldu možete posuti čim god vam padne na pamet: pistacijama, bademima, orasima, indijskim oraščićima, lješnjacima, krokantom, svijetlim i tamnim grožđicama, suhim šljivama, sušenim brusnicama i smokvama, osušenom koricom naranče, čak i komadićima keksa...pustite mašti na volju.
Ja sam se danas držala poprilično jednostavne varijante, jedino što sam promijenila je da sam koristila 3 vrste čokolade: bijelu, mliječnu i za kuhanje, a osim toga sam se zadržala na bademima, grožđicama i orasima (čitaj: onome što sam pronašla u ormaru )

Od sveukupno 30 dkg čokolade sam dobila 45 komada

Ovaj put nema baš nekog pravog recepta:
- na ravnu i hladnu podlogu stavite komad papira za pečenje
- rastopite čokoldu na pari
- žličicom radite diskove na papiru za pečenje (5 po 5 komada npr.)
- na vrh stavite kombinaciju sušenog voća koju želite (nastojte stvoriti lijepe kontraste po pitanju boje)
- ostavite da se stvrdnu (ako ste baš u stisci s vremenom, možete ih malčice staviti i u frižider, ali ne na predugo vremena)
- kad su u potpuno krutom stanu, odlijepite ih od papira pomoću tankog noža i čuvajte zatvorene ili umotane na hladnom mjestu (tj. pod bor u ugrijanoj prostoriji ih stavite u posljednji trenutak - tj. kad gosti već zvone i kad je panika jer dnevni boravak nije baš uredan koliko bi trebao biti )

prije



i


poslije hlađenja

Tko god dobije paketić ovih slastica, sigurno će mu se ocrtati osmijeh na licu, a u sreći i zajedništvu i jest bit blagdana (koliko god to otrcano zvučalo ovako napisano, istina je)

Svi ste vjerojatno čuli za onu pričicu u koja kaže da je francuska kraljica Marie Antoinette (žena Louisa XVI) neposredno uoči Frnacuske revolucije kad su joj rekli da narod nema kruha, izjavila: „Neka jedu kolača!“ E pa dvije su stvari sasvim naopkae u svemu tome.
Br. 1: Nije rekla „Neka jedu kolača (franc. gateau)“ nego „Neka jesu brioš – slatki kruh (franc. brioche)“
Br. 2: To uopće nije rekla Marie Antoinette nego jedna od njenih prethodnica (Marie Therese – žena Louisa XIV) i to puno prije Francuske revolucije.

tako je brioche zamislio 
1763 (tj. neposredno prije Revolucije) 
izvjesni Jean Baptiste Simeon Chardin

Iako povjesničari već dugo upozoravaju da nije povijesno utemeljena ova anegdota i dalje kruži...

Međutim, ono što nas zanima u cijeloj toj priči nije baš povijesna istina nego taj famozni brioche...
Navodno se pojavio u Normandiji u 16.st., a postoje i mnoge teorije koje se bave tim otkud dolazi samo ime te poslastice. Najmaštovitija od njih (ali nažalost nimalo istinita, koliko god praktična i imaginativna bila) je pretpostavka Alexandrea Dumasa (o kojem je bilo riječi već u članku o pizzi) da riječ brioche dolazi od naziva francuskog sira brie koji se prema njegovom objašnjenju koristio za izradu tijesta u samim počecima izrade ovog slatkog kruha. 

Normandija

A evo i mala lekcija francuskog (ne mogu odoliti... )
- u svakodnevnom, neslužbenom govoru brioche znači nespretnost
- Avoir une brioche au four (imati brioš u pećnici) znači : biti trudna
- Prendre de la brioche (uzeti/dobiti brioš) znači dobiti stomčić

A sad slijedi i originalni recept iz jedna fine francuske kuharice (za 1 veliki brioš ili 6 malih):
25 dkg + 1 žlica brašna
½ kocke svježeg kvasa
0.35 dcl mlijeka
malo soli
5 dkg  + 1 žlica štauba 
3 jaja
10-12 dkg masla (omekšalog, ali NE rastopljenog)
+ brašno za posipanje radne površine
žumanjak za premazivanje

prije


i poslije dizanja

1) U jednu zdjelicu stavite žlicu brašna, žlicu šećera i mlako mlijeko zajedno s kvascem. Poklopite tanjurićem i stavite na toplo mjesto da se kvasac digne (nešto više o tome i o čarima dizanog tijesta pročitajte ovdje)
2) Ugrijte malo brašno pa ga posolite i dodajte mu šećer, jaja i kvas
3) Umijesite tijesto i zatim malo po malo dodavajte maslo
4) U ovoj fazi tijesto je jako ljepljivo i čini vam se da nema šanse da ćete ga umijesiti (ja sam sa žaljenjem razmišljala kako će sve završiti u smeću), ali to je normalno pa samo nastavite dodajući malo po malo još brašna (ali nemojte pretjerati!) sve dok ne dobijete tijesto koje je glatko i sjajno i kojim se može rukovati
5) Stavite ga u zdjelu, pokrijte krpom i ostavite da se diže jedno sat vremena na toplom dok ne udvostruči volumen
6) Zatim ga premijesite, podijelite na 2 dijela (jedan od njih je znatno manji, kao na slici) i stavite u dobro namašten i pobrašnjen kalup i opet ostavite da se diže (dok dobro ne naraste – ovisno o temperaturi prostorije trebat će vam od pola sata do sat i pol)
7) Ugrijte pećnicu na 180ºC
8) Premažite vrh briochea žumanjkom
9) Pecite 45 min (nakon 15min možete na vrs staiti papir za pečenje da brioche ne pocrni previše)
10) Pustite da se malo prohladi i zatim vadite iz kalupa

 Ovaj put hrpa napomena:
- ako nemate kalup (koji se inače može kupiti u Intersparu za 15kn – limeni i u  Nami za 35kn - teflon), tijesto ispletite u pletenicu (to je također standardni oblik u Francuskoj koji se počeo primjenjivati u 19.st.)
- Ovo je tradicionalna verzija, ali ako želite, možete mu dodati šaku grožđica pa će nalikovati talijansko panettoneu
- Ako namjeravate povećati količinu šećera – oprezno jer dizana tijesta se ne podignu baš dobro ako su preslatka
- Ovo je jedno od jela koja se u Francuskoj često konzumiraju u božićno doba, ali se jede i za najobičniji doručak uz malo mermelade npr (doduše ne prave ga svi Francuzi kod kuće, oni u supermarketima imaju velik izbor već gotovih zapakiranik brioša)
- Najgurmanskija kombinacija u koju ulazi brioche je ona s domaćom paštetom
(a o tome se nadam da ću vam brzo što lijepoga reći)...
- Po želji možete dodati par kapi arome naranče pa ćete dobiti malo aromatiziranu (vrlo finu!) verziju.

Toliko od mene za danas...

Jedete ga (vjerojatno) svaki dan, ali koliko znate o njemu? Ja do danas i nisam znala baš previše...

Već su stari Egipćani kruh pripremali na način sličan našem : brašno, voda, sol, kvasac koje su ponekad obogaćivali masnoćom, jajima ili pak medom. Kruh od dizanog tijesta otkriće je koje se pripisuje Egipćanima koji su ga kako priča kaže, otkrili slučajno. Zaboravljen je dio tijesta za kruh bez kvasa, « pokvario » se (razvile su se spore kvasa), ali su ga ipak ispekli i tako dobili nešto prozračniji kruh (u zraku je bilo dovoljno plijesni radi proizvodnje piva) 
Osim toga, radnicima u Egiptu su se često isplaćivale nadnice u porcijama kruha, a i pokojni su dobivali svoju zalihu koju su zajednom s tijelom stavljali u grobnice. (U Britanskom muzeju postoji jedan od tih kruhova – star 4 000 godina !) 

Grčki pomorci su umijeće kruha iz Egipta prenijeli u Grčku i tamo je kruh doživio svoj procvat : postoje opisi kruhova, kolača, keksića i vrsta tijesta koja su se mogla kušati u antičko vrijeme. Među spomenutim vrstama bio je kruh s uljem i medom, štruce kruha u obliku gljive s makovim zrnjem te vojniči specijalitet – kruh pečen na ražnju.

Platon je zamišljao idealnu državu u kojoj bi svi ljudi živjeli do zdrave starosti hraneći se kruhom od cjelovitog zrna dobivenim preradom domaće pšenice. Sokrat se pak s tim  nije slagao i smatrao je da bi takav prijedlog značio da bi se cijelo stanovništvo hranilo svinjskom hranom... iz toga je jasno da pomama za bijelim kruhom nije tako moderna pojava kao što se obično misli.
Osim toga zanimljivo je da su u staroj Grčkoj neki pekari (koji su željeli uštediti na soli) pekli kruh koristeći morsku vodu. 

U Rimu su pak osnovani prvi pekarski cehovi i od tog vremena su pekari dobili zaseban zanat. Collegium Pistorum, rimski pekarski ceh, nije dopuštao pekarima ni njihovoj djeci da se povuku iz pekarskog zanata i počnu baviti drugim poslovima. Pekari su u starom Rimu uživali posebne povlastice – oni su bili jedini obrtnici koji su bili slobodni, svi ostali zanati pripadali su robovima. Članovima ceha bilo je zabranjeno odlaziti u amfiteatar da se ne bi « zarazili porocima običnih ljudi ». Iako  odvajanje pekara od "običnih ljudi" zvuči laskavo, sami pekari su sigurno bili željni zabave i malo je vjerojatno da su bili zadovoljni tako strogim pravilima.

Osim toga, u Rimljana je kruh bio jedna od najvažnijih namirnica, ondašnji pekari su za aristokrate morali za svako jelo poslužiti odgovarajuću vrstu kruha, pekli su lepinje posute makom, lovorom, bademima, krušćiće sa sirom, maslinama, a osobito su bili omiljeni oni sa začinskim biljem poput peršina ili vlasca. Rimske vojnike nazivalo se "žderačima kruha", jer su dobivali kilogram kruha dnevno

U srednjem vijeku većina kruhova se ponovno pripremala bez kvasa pa su tek Normani u 12. stoljeću ponovno uveli dizane kruhove. Ono što je (barem meni ) zanimljivo je da se u srednjem vijeku komad starog kruha (veličine otrprilike 10x15cm) koristio kao podložak za hranu, tj. umjesto tanjura. Taj bi se podložak nekad pojeo uz neki umak na kraju obroka, ali češće ga se davalo kao milostinju siromašnima ili čak kao hranu psima. Tek je u 16.stoljeću krušni podložak zamijenjen drvenim.

Pekari su u srednjem vijeku stogo čuvali tajnu pripremanja kruha da bi spriječili ljude bez dozvole da otvore vlastite pekare. Tako, ako je netko htio postati pekar, morao je prvo odraditi 7 pripravničkih godina...

Evo i još par zanimljivosti vezanih uz kruh :
• Panem et circensens, tj. kruha i igara je Juvenalov izraz kojim je sažeo ono što su Rimljani zahtijevali – da budu siti (često im se dijelio kruh) i da ih se zabavlja u amfiteatru (nekad mi se čini da nismo baš daleko odmakli od toga…)
• Tijekom Francuske revolucije izgladnjela svjetina je pošla u Versailles tražiti « Pekara » (tako su zvali Louisa XVI) i Pekaricu (Marie-Antoinette). Ti izrazi pokazuju važnost koju je kruh imao u vrijeme njihove vladavine.
• Nešto prije toga, Marie-Antoinette se interesirala o uzroku revolucije i kad su joj rekli da ljudima nedostaje kruha, ona je navodno odgovorilia «Neka jedu kolača ! » (točnije, rekla je neka jedu brioche – nadam se da ću to jednom uspjeti napraviti pa ćete vidjeti kako izgledaju) – međutim : ovo je sasvim povijesno neutemeljeno, barem tako kažu vodiči u Versaillesu… 
• U gulazima u SSSr-u, zatvorenici su potkradali jedni druge, a najteže sankcioniran prijestup je bila krađa kruha (ponekad se kažnjavala smrću). Prešutno pravilo je dakle bilo da se kruh ne krade.
• Riječ kompanjon doslovno znači onaj s kim se jede kruh (lat. cum – sa + pan - kruh)
• Ljubav prema kruhu nazire se i u izrazu « dobar kao kruh »
• Kao namirnica od velike povijesne, ali i suvremene važnosti, sama riječ kruh je metafora za osnovne ljudske potrebe i životne uvjete općenito. To se značenje riječi kruh reflektira i u molitvi Oče naš u kojoj katolici mole «Kruh naš svagdanji daj nam danas… »
• U Newfoundlandu smatralo se da kruh hima moć da štiti ljude od vila
• Nasuprot svemu već napisanom, u Aziji je osnovna namirnica riža, a ne kruh i konzervativniji Kinezi npr. sendvič (koliko god on « pozamašan » bio) uopće ne smatraju obrokom.

Sad kad znate sve o kruhu, možete napraviti i vlastiti... Jas sam se poslužila receptom s kojim je moja mama neko vrijeme eksperimentirala pa mi ga je proslijedila kad je došao u zadovoljavajući oblik. Brzo se napravi, a na kraju imate zadovoljstvo da jedete vlastitu štrucu kruha

Vrijeme pripreme: 15min
Dizanje: 1h
Pečenje: 45min

Za kvas
2 dcl mlijeka
1 žlica cukara
1 žlica brašna
kocka svježeg kvasa

uzdignuti kvas

Za tijesto:
½ kg brašna (15 dkg kukuruznog ili integralnog i ostatak bijelog)
sol
1 dcl mlijeka
½ čaše vrhnja
2 žlice ulja

1) U jednu zdjelicu stavite sastojke za kvas (razmrvite kocku kvasa) i stavite na toplo (mlijeko ne smije biti hladno – pogrijte ga malo, ali ne do vrenja!)
2) Nakon 10-15 min  Dodajte kvas u posoljeno brašno pa tome primiješajte i mlako mlijeko, vrhnje i ulje
3) Mijesite 5-10 min
4) Stavite peki papir u kalup i u njega stavite tijesto pa pokrijte krpom i ostavite 1h da kisne

prije....


... i poslije (obrnut proces nego na reklamama za mršavljenje)

5) Nakon 1h stavite u pećnicu i pecite 45min na 180ºC

Napomena:
jako je važno da svi sastojci ne budu ni hladni, ni vreli nego mlaki – tako će kruh najbolje narasti. Čak i  brašno možete malo pogijati (u običnoj ili mikrovalnoj pećnici) prije nego što mu dodate ostale sastojke.

Volim hranu s pričom i zato su mi ovi keksići već dulje vrijeme bili „na nišanu“.
Postoje mnoge priče i pričice koje se tiču nastanka ovih keksića. Samo ime im dolazi od  Australian and New Zealand Army Corps (ANZAC), a smatra se da su ih prve pekle žene iz Australije i s Novog Zelanda svojim muževima koji su bili u vojsci tijekom I. svjetskog rata pa su se u početku nazivali  vojničkim kolačićima (engl. soldiers` biscuits).

One su naime bile zabrinute da njihovi muževi, sinovi i sl. ne dobivaju nutricionistički kvalitetnu hranu (iako sumnjam da su to tad znali tako formulirati…). Ali, kao i obično, postojao je problem. Hrana koja se slala vojnicima morala se slati brodovima trgovačke mornarice koji su uglavnom plovili brzinom od 18.5 km/h. Osim toga, nisu imali rashlađene prostorije pa je hrana koja se slala na taj način morala biti takvog sastava da može ostati svježa najmanje 2 mjeseca. Skupina žena došla je do rješenja – keksići s visokom nutritivnom vrijednosti čiji se recept zasnivao na jednom starom škotskom receptu

Sastojci su bili upravo oni koje ćete pronaći nešto niže, a oni se ne kvare baš lako. Ono što je zanimljivo je da u ove keksiće ne idu jaja (zato su prikladni i za poklonike veganske prehrane), a razlog tome je (navodno) što su se farmeri s peradarskih farmi mahom prijavili u vojsku i jaja baš nije bilo u izobilju.

Tijekom rata mnoge grupe poput CWA (Country Women’s Association) ili crkvenih, školskih ili drugih ženskih udruženja su posvećivale dosta vremena pripremanju ANZAC keksića. Da bi bile sigurne da će keksići ostati svježi, pakirale su ih u limene kutijice poput ove:

Tijekom II.svj. rata, ovi se kolačići nisu baš često pripremali jer su brodovi bili opremljeni rashlađenim prostorijama pa su se sada vojnicima mogle slati i druge vrste slastica.

ANZAC keksići se prave i danas, u Australiji ih se može kupiti u supermarketima i specijaliziranim trgovinama slatkišima. U Australiji se slavi i dan ANZAC-a pa se svake godine 25. travnja prave ovi kolačići da bi se skupila sredstva za brigu za starije i nemoćne vojne veterane. Osim toga, radi njihove trajnosti, često ih sa sobom nose planinari koji provode duge periode u planinama. ANZAC keksići se i dan danas nalaze u standardnoj opremi australskih vojnika između ostalih predmeta kao što su otvarači za konzerve, wc papir, šibice i sl.

Samo ime ANZAC je zaštićeno australskim zakonom i smjelo bi se koristiti samo uz službeno dopuštenje. Da ne biste mislili da sad kršim australske zakone, dodat ću još da se ime smije koristiti kad se radi o kolačićima (pod uvjetom da recept bude vjeran originalnom i da ih se naziva ANZAC biscuits, a nikako ANZAC cookies )

Evo i recepta (iz kuharice koju je izdao časopis Australian Women`s Weekly – koji usput budi rečeno izlazi jednom mjesečno, iako se zove weekly... ). S obzirom na izvor, mislim da bi trebali biti autentični.

Sastojci za 40ak kom:
10 dkg zobenih pahuljica
11 dkg brašna
10 dkg šećera
7.5 dkg kokosa
12.5 dkg masla
40 ml (2 velike žlice) javorovog sirupa – ima ga u DM-u
2 velike žlice vruće vode
½ praška za pecivo

- Ugrijte pećnicu na 170ºC i obložite pleh papirom za pečenje
- Pomiješajte sve suhe sastojke (brašno, prašak, zobene pahuljice, kokos i šećer) u jednoj zdjeli
- Na minimalnu vatru na štednjaku stavite posudu i u nju javorov sirup i maslac pa lagano miješajte  dok se malsac ne otopi i dok ne dobijete jednoličnu tekućinu (važno je da vatra ne bude prejaka da maslo ne bi dobilo onaj ustajali miris)
- U to dodajte vruću vodu pa još malo promiješajte i zatim dodajte u suhe sastojke
- Pomiješajte tek toliko da dobijete homogenu smjesu i oblikujte male kuglice (veličine oraha), zatim ih malo spljoštite prstima i slažite u pleh tako da budu razmaknute jedna od druge najmanje 4 cm jer će se raširiti tijekom pečenja. (Nastojte da vam kolačići budu dosta sitni prije pečenja jer kasnije puno ljepše izgledaju oni koji nisu preveliki)
- Pecite 15-20 min dok sve ne počne fino mirisati i dok ne dobiju lijepu zlatno-smeđu boju.

...prije

... i poslije pečenja

Priprema ovih keksića je jako brza, a prikladni su i za zaleđivanje. Ako ih pak nećete zaleđivati, možete ih spremiti i do 4 dana ranije.

Za razliku od mog dragog (koji ih svako jutro tamani za doručak i koji mi je ustupio potrebnih 10dkg), ja zobene pahuljice podnosim jedino u obliku keksa . Zbog tog i sličnih sastojaka ovo su poprilično zdravi keksići pa ih možete ispeći i jesti umjesto raznoraznih energetskih pločica, Cornyja i sl.

Blog je preselio na novu adresu: damijenestoslatko.com, a recept za quiche lorraine naći ćete ovdje.